Pregled posta

(ne) nasilje nad djecom s poteškoćama u razvoju i njihovom obitelji

U nazad dva tri posta rekli smo da ćemo obraditi jednu temu o (ne) nasilju nad djecom s poteškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. Današnja tema posta je upravo ta i odmah da napomenemo da ovo što ćemo pisati isključivo naše razmišljanje te naš osobni stav popraćen iskustvom u proteklih 6 – 7 godina, dakle sve ono što smo prošli, što prolazimo i ono što smo čuli od drugih roditelja sličnih problema.

U zadnje vrijeme često govorimo o nasilju nad djecom, među djecom te nasilju nad njihovim roditeljima, što je za svaku pohvalu jer nažalost sve više i više smo svjedoci takvoj vrsti nasilja koja ne rijetko završava i sa smrtnim posljedicama.
Ovaj oblik nasilja je zastrašujući i naše društvo u zadnje vrijeme poduzima sve mjere ne bi li se takva vrst nasilja smanjila.
No ili zanemarujemo činjenicu ili jednostavno prešutno prođemo preko i nasilja među osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Osobni naš stav i razmišljanje je da se premalo govori o takvoj vrsti nasilja koja može biti direktna ili često puta indirektna.
Što zapravo mislimo pod tim?

INDIREKTNA ili samozatajna ponekad nevidljiva.
Pod tom vrstom smatramo sve ono što ponekad ne mislimo da nas se direktno tiče ali u stvarnosti je sasvim nešto suprotno.
Počnimo od samog početka kada se roditelj suoči s činjenicom da mu dijete ima poteškoća u razvoju. Nakon prvotnog šoka, roditelj se nalazi u niz problema.
Koja su njegova prava, gdje se obratiti za pomoć, od kud krenuti itd…itd…itd…
Prva osnovna stvar da bi roditelj ostvario neka prava je da oba roditelja moraju biti zaposlena.
Po našem mišljenju totalno KRIVO jer znači da oni roditelji koji nisu zaposleni nemaju nikakva prava. Ovdje se već suočavamo sa jednom vrsti nasilja jer mišljenja smo, da upravo tim roditeljima od kojih je jedan roditelj ili u nekim slučajevima oboje roditelja nezaposleno POMOĆ ITEKAKO POTREBNA.
Nakon toga odlazak i prijava nadležnom socijalnom radniku.
Socijalni radnik je prva osoba koja roditelje mora uputiti u sva njegova prava a i obaveze no nerijetko susrećemo socijalne radnike koji „šturo“ daju informacije pa se roditelj mora snalaziti na sve druge načine. U našem slučaju to nije bilo tako jer od prvog dana imamo jedan izvanredan odnos sa našim socijalnim radnikom, no dosta roditelja djece s poteškoćama u razvoju žale se na svoje socijalne radnike. Velika i bitna činjenica i jedna vrst samozatajnog „nasilja“ je ta da prve tri djetetove godine jako malo se ostvaruju neka prava poput invalidskih kolica, pelena i slično što je apsolutno opet totalno KRIVO. Za djetetov razvoj je bitno da od početka krene u postupak adekvatnog rehabilitacijskog razvoja.
Veliku borbu roditelji vode i s našom „vrlom birokracijom“. Za jednu doznaku trebate obići fizijatra, pedijatra, komisiju….. i za to izgubite par dana. Umjesto da se sve pojednostavni „oni“ sve zakompliciraju a postupak morate na žalost ponavljati za svaku doznaku.
Veliki apsurd i po našem mišljenju jedna velika i totalna GLUPOST da djetetovu invalidnost morate dokazivati svaka tri mjeseca kako bi dobili fizikalnu terapiju u kući kao da će se naša Anja oporaviti za tri mjeseca te će se takmičiti i trčati na 100 metra s preponama (svašta).
No ni tu nije nevoljama kraj. Velika većina invalidskih pomagala ili se djelomično pokriva ili uopće ne ide na doznaku HZZO-a pa je roditelj suočen s činjenicom da 80 posto stvari mora snositi sam iz svojeg vlastitog budžeta. S obzirom da je velika većina tih invalidskih neophodnih pomagala jako skupa (inv. kolica od 15 do 25 tisuća kuna, pomagalo za kupanje od 7 do 15 tisuća kuna, inv. sjedalica od 10 do 22 tisuće kuna, auto invalid. sjedalica oko 10 do 15 tisuća kuna) roditelj je prisiljen i primoran na razne oblike humanitarnih akcija ne bi li osigurao svom djetetu minimalne uvijete za daljnji razvoj.
S godinama kako dijete raste tako je potreba za pomagalima veća a i problemi su sve veći i veći. Kako od zdravstva dobite neke stvari jako jako šture i minimalne i ako želite da Vaše dijete napreduje bolje, prisiljeni ste plaćati dodatne privat sate fizikalne terapije, logopeda, radnog terapeuta.... a to košta jako puno. Nažalost velika većina (čast izuzecima kao na primjer našoj teti Koraljki i teti Sanji) te usluge naplaćuje jako „masno“.
Kad tu pridodate dodatne troškove za lijekove koji nisu na popisu HZZO-a, pa gorivo kojeg utrošite vozeći dijete svakodnevno na vježbe, pa troškovi za osobnu higijenu, odjeća i obuća… troškovi se penju jako visoko.
Trenutno samo za našu Anju mi mjesečno izdvajamo oko 4 do 5 tisuća kuna bez kupnje invalidskog pomagala, bez troškova naših režija, bez troškova naše prehrane.
Jedna vrst „nenametljivog“ nasilja je da se Zakoni i Parvilnici mijenjaju malo, malo, pa dolazi do zbunjenosti roditelja koji ne stignu pratiti tempo izmjena i dopuna Zakona i Parvilnika što nažalost često zbunjuje i same pedijatre i doktore.
Ovome treba dodati i nedavno izglasan Zakon roditelja u statusu njegovatelja koji je po našem mišljenju a i po mišljenju mnogih roditelja s kojima svakodnevno komuniciramo totalni promašaj.
Također veliki i gorući problem je onim roditeljima koji žive van našega glavnoga grada Hrvatske ili nekog većeg grada u Hrvatskoj.
Nedavno smo pisali o Malom domu, Centru za rehabilitaciju djece i mladeži Zagreb kojeg Anja pohađa te nas je blogerica kinky upitala kako ostali gradovi skrbe za djecu s poteškoćama u razvoju i ono što čujemo od tih roditelja nije nimalo dobro.
Roditeljima djece s poteškoćama u razvoju koji žive u glavnom gradu ili u jednim od većih gradova u Hrvatskoj neke stvari su ipak malo olakšane za razliku od roditelja i djece s poteškoćama u razvoju koji žive u manjim mjestima ili na selu.
U razgovoru s blogericom enikom koja također ima dijete s poteškoćama u razvoju često čujemo o samom problemu i nedostatku njezinog mjesta Donjeg Kraljevca jer sve što obavlja sa svojim djetetom mora obaviti u Zagrebu a s obzirom na kilometarsku udaljenost (oko 100 km od zg) to i nije mali problem.
Razgovarajući sa drugim roditeljima diljem Lijepe naše stekli smo dojam da u njihovim mjestima u javnim Ustanovama rade nedovoljno stručne osobe koje bi im pomogle u rješavanju njihovih problema pa su stoga i manje informirani o svojim pravima.
Veliki problem je i nedostatak Ustanova koji zbrinjavaju djecu s poteškoćama u razvoju pa su pojedinci prisiljeni putovati i preko 100 km do nekog mjesta u kojem bi adekvatno rehabilitacijski zbrinuli svoje dijete. Sve to dodatno opterećuje ionako već iscrpljene roditelje i njihovu djecu s poteškoćama u razvoju.
Samo za ilustraciju Mali dom u Zagrebu pohađa i par djece s poteškoćama u razvoju iz Krapinske županije te njihovi roditelji dnevno naprave i do 200 km (u oba pravca).
O ovome bi se dalo govoriti satima i danima i čovjek se ne može jednostavno svega sjetit no evo još jedan mali naš rezime ovog indirektno ili samozatajnog „nasilja“:
„Roditelj je suočen sa puno dodatnih problema i na žalost ne može se samo koncentrirati na svoje dijete već u istom momentu mora biti i pedijatar i pravnik, i doktor i fizijatar….. te mora raditi niz popratnih stvari a u isto vrijeme mora i biti prije svega roditelj. Kako dosta surađujemo sa roditeljima i udrugama van Hrvatske situacija nije ni tamo blistava da se razumijemo no velika većina tih dodatnih stvari roditeljima je jako puno olakšano na način da takve stvari ipak rješavaju institucije a i birokracija je puno jednostavnija i brža, samim time roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju nema dodatni pritisak kojim je ionako izložen samom činjenicom da skrbi za dijete s poteškoćama koje je prije svega dijete koje isto željno života.“

DIREKtNO nasilje.
Pod tom vrstom smatramo sve ono što je direktno upućeno ili se osobno tiče kako djeteta s poteškoćama u razvoju tako i njegovu obitelj.
Od samog rođenja dijete s poteškoćama u razvoju i njegova obitelj više je izložena opasnosti nasilja okoline od djece bez poteškoća u razvoju.
Često je od strane druge djece i okoline podvrgnuta raznim podrugljivim i ne primjerenim ponašanjem i poniženjem. U mlađoj dobi, vrlo često nije prihvaćena od okoline te se takvo dijete osjeća jednostavno odbačeno. U školskoj dobi često su izložena i fizičkom nasilju od okoline. Često ih društvo odbacuje samo zato što su posebni te im ne dozvoljavaju osnovno školsko obrazovanje (u što smo se nedavno mogli i svi uvjeriti kad nisu djetetu s epilepsijom dozvolili upis u osnovno obrazovanje no pod pritiskom medija dijete je vraćeno u školu).
U odrasloj dobi teško dolazi do zaposlenja i često se te osobe s invaliditetom smatraju kao građani drugog ili trećeg reda.
Sve što prolaze ta djeca prolaze i njihovi roditelji koji skrbe o njima.
No ono što je zastrašujuća istina da su ponekad i ta djeca izložena svakojakim nasiljima i od samih roditelja, od fizičkog nasilja pa sve do nasilja u toj mjeri da svoje dijete zaključavaju u kuću bojeći se reakcije okoline i time mu ograničavaju njegovu slobodu.
I o ovoj vrsti nasilja bi se moglo govoriti danima i satima, no evo našeg rezimea odnosno naše viđenje direktnog nasilja nad djecom s poteškoćama u razvoju i njihovoj obitelji:
„Prije svega, smatramo da su djeca s poteškoćama u razvoju jedan veliki DAR BOŽIJ. I ona su djeca koja isto imaju pravo na bolji i kvalitetniji život te im se treba dati prilika da pokažu sve svoje potencijale. Sami roditelji ne bi smjeli svoje dijete „izolirati“ već naprotiv, pružit priliku vanjskom svijetu da ga prihvate takvog kakvo je. U svemu biti dostojanstven no u isto vrijeme ne dozvoliti „diskriminaciju“ svoga djeteta, boriti se za njega i pokazati svima da je to dijete prije svega dijete koje je željno „maženja i paženja“ i koje isto tako želi biti voljeno.
Naš osobni sud je da javnost pre malo govori o gorućem problemu ove vrste nasilja te se po tom pitanju jako slabo poduzima da bi se riješio taj problem nasilja kako nad djecom s poteškoćama u razvoju, kako nad osobama s invaliditetom tako i svih onih koji skrbe o njima. Tek kad pojedini slučajevi izađu na površinu i u javnost onda se zgražamo svi nad činjenicom da se sa tim ljudima, s tom djecom i snjihovim osječajima igraju kao sa „ping – pong“ lopticama“.

Za kraj današnjeg posta, još jednom naglašavamo da je ovo što smo napisali naše osobno stajalište i razmišljanje utemeljeno na iskustvu u proteklih šest sedam godina, sve ono što smo prošli, što prolazimo te ono što smo čuli od drugih roditelja i osoba s invaliditetom.
Zanima nas i Vaše objektivno razmišljanje ili možebitno iskustvo sa ovim problemom o kojem smo danas pisali te Vaše stajalište odnosno kako Vi gledate na sve ovo.

Do novog javljanja svima jedan veliki pozdrav od neumorne ekipe male Anje koja Vam od srca čestita 8 listopad DAN NEOVISNOSTI HRVATSKE!.







Post je objavljen 08.10.2009. u 08:00 sati.