Marketing
A life so Changed!
Pozdrav, dragi moji.
Nije me bilo dosta vremena, stoga imah potrebu napisati ponešto.
Moram priznati da me moja Savijest vodi dobrim putem. Već sam nekoliko puta poželjela sve prekinuti i vratiti se u svoje selo. Vratiti se u svoj dom. Ondje gdje sam se rodila i gdje pripadam. Zauvijek. No, iz dana u dan sam dobivala snage. Dobivala sam vjere i nade. Tako da sam još ondje. Još sam tamo, pokušavam ostvariti svoj san. No, moram priznati da iz dana u dan biva sve teže. Sigurna sam da je svima tako. Samo, neki to uzimaju previše k srcu. Neki se previše boje i neki previše misle negativno na skoro sve vezano uz školu. Ja! Ja mislim negativno. Stalno ponavljam u sebi kako ja to ne mogu. Kako nisam dovoljno pametna i kako ne znam logički zaključivati. To moje ne dovoljno znanje će me odvesti na krivi put. No, onda pomislim. Ako su mnogi završili škole koje su upisali. Ako su mnogi ostvarili svoj san. Ako su mnogi vjerovali u sebe, ako su mnogi imali optimizma u sebi. Dovoljno da uspiju i da zauvijek ostanu nasmiješeni i ponosni na sebe. Zašto ne bih i ja?? Organizirana sam osoba. Sve obaveze izvršavam. Ponekad sam lijena, no tko nije. Vjeruj, ostvarit ćeš san. Trud, vjera, nada i cilj je tvoj. Kako lijepe riječi. :) Hmm, no mislim da se na mom putu ne vidi cilj. Još. :/
Iskreno. Poželim neku osobu sličnu sebi tamo. No, nisam je još upoznala. Tko zna da li ikad hoću. Mislim da nisam te sreće. Mah, gdje bi Ines bila zadovoljna i gdje bi ikad Ines imala iskren osmijeh na licu. Osmijeh iskrene sreće. Ne pojavljuje se. Niti neće. Pokušavam sa svima biti u dobrom kontaktu. S tim da s nekim ljudima u razredu ne pokušavam. Ne trudim se niti najmanje. Sve je to ograničeno. :/
Ono čudo gdje stanujem tjednima mi se polako gadi. Želim ići u dom gdje mi je najbolja prijateljica. Njoj je tako lijepo i već si je našla dosta društva. Iako ona također tvrdi da joj je grozno bez mene. :( I ona sluša onu glazbu i nema nikoga tko bi joj pravio društvo razgovarajući o toj glazbi. Kao niti meni. :/ Suđeno je da budemo skupa. Pokušavajući objasniti svojim roditeljima da se želim prebaciti, imala sam neki čudan osjećaj u sebi. Bila sam i tužna i sretna. Ne znam. Jednostavno nekada ne znam kako se osjećam. Svoje emocije niti sama ne poznajem.
Ali tako želim biti s njom. Sada to želim više nego ikada prije. Nedostaje mi užasno. I danas sam to otkrila. Koliko mi je zapravo ona uljepšala dan. Svojim predivnim karakterom. Ponovno smo bile one male zaigrane djevojčice. Ponovno smo se smijale, ponovno smo se slikale, šetale prirodom, divile se nebu..bilo je prekrasno. Stvorile smo divne uspomene. Samo s posebnim osobama ih stvaram. Samo s posebnim. :)
Boli me čim pomislim na to da smo tako razdvojene. I vjerujte mi. I jedna i druga se kajemo zbog toga što nismo upisale istu školu i isti dom. Kajemo se. :/
No s druge strane, ponovno i ponovno pokušavam misliti pozitivno i imati osmijeh na licu. Imati sigurnost. U očima imati pogled zadovoljstva.
Plačem, ponovno plačem. Glazba. Glazba. Glazba. Pomaže. Ona pomaže. Ona neizmjerno pomaže. Ne mogu opisati što osjećam prema glazbi. Jednostavno ne mogu. Sve ove dane kada se osjećam kao da ću svaki tren spotaknuti se i pasti, ne od umora već zbog stanja, ona je tu. Pomaže mi. Tješi me na najtajanstveniji način. Moje oči se cakle kada me tješi. Moja duša pleše, moje srce jače kuca, a moja pluća ponovno dišu. U njenom ritmu moje tijelo i moj um plešu zajedno osvajajući nagradu za najposebniji ples. Moje oči sjaje punim sjajem kada osjetim melodiju u sebi.
Glazba, nebo, priroda...Bog.
Pomozite mi da osjetim sreću i zadovoljstvo.
Pomozite mi da upoznam Ivu.
Pomozite mi da se ponovno vidim s Kjarom, Tijanom i Andreom.
Pomozite mi da ne propuštam koncerte.
Sve je u redu.
Možeš ti to.
Možeš!
Slaba sam točno onoliko koliko sam jaka.
Treba mi netko da me ugrije.
Da mi da snage.
Da mi obriše suze.
Volim vas.
Betty Blue
Volim te. Volim te najviše.
Post je objavljen 07.10.2009. u 22:29 sati.