Što bi od mora bilo da valova nema?
Što bi od zraka bilo da vjetrova nema?
Što bi život bio da promjena nema?
Vrijeme svijedoći postojanje. Promjena daje trajnost postojanja i kao kotač u vrtnji zaustava nema. Promjena? Što njome je dato? Što, kada njome, već tren kasnije, nije što je bilo?
Vidim, i kao da pitanje neko odgovor mi već priprema. Otkud nastojanje opstojnosti; trajnosti u postojanju? Otkud želja za bitkom, kad svakim trenom sam nešto drugo no bijah?
U prpremi već put gledanja se stvara pitanjem novim; a što to bijah? Što bijah da promjeniti bi se mogao? Zar se mijenjam ni neznajući tko, ni što, ni kako…? Zar iz neviđena u neviđeno prelazim?
Iskustvo mi kazuje da tako u sve veće oluje se ulazi. Valjalo bi stati, jer trezvenost smiraj traži, energetsku razinu mirnoga mora. Tada je vidik čist. A što mogu da time pridonesem? Sve bure i oluje u mom životu ušća u meni imaju, a i izvorišta u meni jesu njihova. Da, za mene da.
Kada oluja krenuti nastoji, kada se energija nagomila i krenuti nastoji rušilačkim pohodom kroz svijest, upitati vrijedi: 'Tko si i odakle si?' Neka te vidim po stvarnosti tvojoj i razaznam razloge tvoje. Ovdje si u mene, pa da vidim tko si? Put viđenja!
Mnogima se desiti znalo da pred zidom se nađoše. Više nije puta bilo; puta na kakove navikoše. Sustavi njihove uobičajenosti ne daju ni trunke šansi. Ostadoše sami, nemoćni, a još živi. Tu se tren istine rađa. Prihvatiti je treba i ne otići u panici neznanja. Ne znati nije grijeh. Istinom postojimo i ona je uz nas. Čak i ne uz nas, nego njome jesmo.
I sve ove slike i bure i oluje s njima u svijesti poprimaju drugačije viđenje i znaćenje. U njima nije poslijednja slamka spasa. Sve je ovdje prolazno.
A što onda život je? Pogledaj ako vidiš. Pogledaj te nizove događaja i želja. Pogledaj svijet kako na njega si gledao i što ustvari jest. Možda ti se učini bezsmislenim ova igra što život se zove. Možda ti se učini, ali to je samo površnost koje se vjerojatno još nisi oslobodio.
Nebrojenim željama, samoživošću i posjedovanjima ogradili smo se od nesigurnosti i zatvorili u tamnicu onoga što uobičajeno životom nazivamo. Takove nas najčešće iznenađuju događaji. Svijetlo istine je vani, van zidina izmišljene sigurnosti.
Promatram tu misao koja me 'štiti' i koja mi želje roji. Ona, kao neka vlakna, jednosmjerno teče. Tek kao nekim skretnicama smjer mijenja, ali opet u smjeru jednom nastavlja. Kao da postoji samo naprijed i nazad. Ta zar stvarnost može biti takova? Samo takova. Koje li smo joj ograničenje dali svojim načinom i bez nastojanja da nadiđemo sebe same. Upravo to nadilaženje sebe nosi nam razvoj gledanja i svijesti naše. Za to hrabrosti treba i to one što odricati se znade. Odricati, jer ovosvijetski posjedi često nas zaslijepljuju.
Većina će primjetiti, da će tako ostati bez osnova za život. Hm, a što im to život znači? Naravno, ne vrijedi krenuti bez osnova i vjere, bez viđenja, tek na riječ nečiju… To je put, a za putovanje treba vremena. Da, jer kreće se životom kakovoga imamo i kakovim ga vidimo. Mijenjati će se svatko postepeno. Ja samo pričam što vidim. U nekim stvarima se to kosi sa deklariranim normalnostima. Znam to. Ako bi o normalnostima, samo bi pitao: 'Jesmo li sretna vrsta?' Neki možda, ali i to je na ovaj način prolazno.
Prijatelji dragi ja opet o istom, mada na malo izmjenjen način. Okrenut sam na tu stranu, šta čete. Ako se rodi pitanje otkuda mi ovo, kratko bi uzvratio protupitanjem: 'A otkuda vama život?'.
Sve vas pozdravljam i volim … :)
Post je objavljen 07.10.2009. u 14:07 sati.