Raščupane kose, već danima nehajno zbrčkane u punđu, u pidžami koja samo što ne spadne bauljam po kući i cyberu.
Bez imalo volje za išta, prisiljena u svašta i bez cilja osjećam se poput duše mrtvaca lebdeći između neba i zemlje. Ne vesele me dani okupani suncem, ni topla jesen što se još teturajućim koracima zadržava u dvorištu prijeteći kiši i sivilu dana.
Izgubljena i bez cilja, očajna u danima što brzo prolaze. Svi imaju svoju radost, volju i inspiraciju, svi imaju neki smisao života, tu nit za koju se drže i tako veseloenergično jurcaju za tim, a moji su dani izgubljeni u beskraju i više ne znam ni koji je dan.
Hoću li se pokrenuti? ili jednostavno opustiti i prepustiti?
Želje-snovi-motivacija..ništa...samo nakupina sunčanih zraka i kasna ura. Vrijeme je da trčeći po kući odradim svoj dug.
Nedaj se Ines.
Post je objavljen 07.10.2009. u 12:23 sati.