Nakon ohoho vremena zaželjela sam se belice, kastavskog mladog vina. I simo-tamo, zaobilazeći zaobilaznicu i mrklu biometeorološku prognozu, eto mene na Beloj nedeji.
Čudan smo mi Primorci živalj - npr. nedjelja nam ne traje dvadeset četiri sata, nego pet dana - tako da sam odabrala nedjeljati ponedjeljkom .
Manja je gužva, a ića, pića & muškića k'o u priči; tradicionalno njihov dan, ma što to značilo. Uzimaju se godišnji i bolovanja, masovno. Evo par sličica, pa vi pogodite zašto:
Ima tu i nejestivih stvari, naravno;
neprobavljivih čak
Ovima dolje nije mjesto u ovakvom šušuru, definitivno;
ali brižno blago, tko njih pita...
A da od našeg lipog ČA ne (p)ostane samo ČAjna šop
(jer razgaljenu masu koja po štandovima rasteže puste mudante, kanotjere i čarapahose - po domaću štrace i panćof - namjerno vam nisam uslikala)
našlo se i vrijednih majstora starih zanata
(ne i onog najstarijeg, jelte...ili ga se samo nije napadno reklamiralo, ki zna )
kovača, lončara, bačvara, mlinara, notara (s mobitelom na gotovs), čipkarica, vunarica, verglaša, zabavljača opće prakse, sopaca, mužikaša
ali i mutikaša tipa štipača za guze, vjerovali ili ne ...
...no mene se nekako najviše dojmio dugokosi majstor Marko;
ne, nije u šoldima sve, zaista
nešto je i u kovačkom čekiću kojeg krasi glagoljicom ispisan moto majstorov - "Kovač svog kova";
pazi 'vamo: