Nosi snove u šarenoj vrećici. Sama ju je izbojala... prstima. Teška je i ručke ne mogu izdržati taj teret, već je jedna pukla, ali ona i dalje to nosi, nek joj se nađe... neće ona još dugo tako, sadržaj će početi ispadati van...
I te škrte kiše, bezobraznice, samo operu prašinu, a trebale bi puno više...
Tišina je neko vrijeme nadglasala zvuk gitare i učinila prozirnim bijeli papir ispred nje... a onda onaj osmijeh, pomalo ironičan, pogled joj se spustio na napomenu
"Za pomoć stisnite F1" hehehe
Možeš ti Golema stiskati koliko hoćeš...
i zašto je tako lako pomoći drugima?
i zašto je tako teško pomoći sebi?
i bezobrazno je od pjesnika kada reče da se svaka priča mora ispričati dvaput.
Ajd ti ispričaj ovo proživljeno kad nemam snage ni napisati...
Ti znaš savršeno igrati kartama ponašanja, al nisi kockar, ti si jednostavno tu... baš kada trebaš biti i znaš, sve znaš... znaš kada treba šarenu lopticu baciti u zrak i izazvati osmjeh... ti si jednostavno TI :)
a ja... u zadanje vrijeme... kao onaj grafikon od prije par tjedana... čas gore, čas dolje... hvala ti, što znaš, što smiriš...
Zašto čovjek misli da je jak, da se može boriti protiv prirode,
protiv drugih,
protiv zakona,
protiv sebe?
Kad je tako mal, koliko god bio golem...
Ovo klupko koje me omotalo ima dva kraja... i... sad treba imati sreću, pa pogoditi koji kraj povući... jedan otpetljava, drugi zapetljava, ali svakako su krajevi...
Toliki pametni i murdi ljudi su napisali riječi, knjiga... a opet se ništa nezna... samo se osjeća u zraku, u jesenjim bojama, u krošnjama, u svemu...
(i dosta mi više onog izgovora da je luk kriv za sve... jebeš luk)
Ostati dobar s neki ljudima je isto kao i željeti biti J i nevin...
i nakon svih ispisanih, nevidljivih riječi, znam samo jedno, nikoga ne mrzim, baš nikoga... mržnja je proTukt straha...
a golema se nije nikada bojala... samo je bojala... prstima...
Post je objavljen 06.10.2009. u 20:16 sati.