Marketing
Ususret moskovskom remeti...
Sjeća li se još netko našeg ruskog remete, zvali smo ga po jednom Isusovom prijatelju (tako nam se on predstavio) iako nitko nije znao kako se on zapravo zove, koji se neko vrijeme družio s nama, upadao je na tulume pa se na zaprepaštenje svih skidao do kraja, a onda smo ga otpravili našem bratu Axi u Beograd. Postoji na blogu i jedna njegova legendarna fotka pod najavom s/m partija, gdje pozira u onom svojem zelenom adidas dresu s utisnutim keksi kolutićima umjesto očiju. Čini mi se da smo ga tamo najavili i kao specijalnog gosta iz Rusije, a budući da nitko osim nas četvero iz menze nije znao za njega, svi su bili uvjereni da sam ja taj ćelavac na fotki. Slavili smo moj rođendan, bio je početak zime, pa smo Ćuskija i ja uranili prije partija kako bi nacijepali drva i zagrijali Canetovu kuću na Krugama. Nismo još ni ušli u kuću, tek smo uzimali drva od susjeda, a L. je već nazvao da je pred vratima. Smrzavali smo se čekajući da se vatra u peći rasplamsa i gledali tekmu. Te subote smo izgubili od Makedonije. L. je hodao u laganom ogrtaču i po zidovima lijepio slike s golim ženama koje smo istrgli iz Puškarovih erotskih časopisa. Fotografije je nakon tuluma pokupio i odnio sa sobom. Često je pričao o masturbaciji, ali i kako s lakoćom apstinira od seksa. Iako je tulum bio razvratan, to je bila jedna od onih večeri kad se naše društvo neobuzdano ponaša, L. mi se poslije žalio da se dosađivao. Ostali su pak hvalili tulum, to je bilo vrijeme postepenog rasula našeg minusiplusa i konvergencije s drugim kolektivima, pa su mi dotad nepoznati ljudi znali prilaziti na ulici da mi čestitaju na organizaciji partija. No pitanje je kome sad treba više vjerovati.
Sjećam se kako ga je Buljofor predstavio Axi. Pazio je da ga ne opiše suviše točno a opet da ne bude neistinito, pa je opis sažeo u uspješnoj sintagmi ruski anarhist. Već prvu večer nakon što je ugostio L., Axa mi je poslao poruku: 'U jebote, što ste mi poslali punkera... nije čuo za Clash?!' Slušao je samo ruski punk i gruzijski etno; nije trpio zapadna sranja. Bili smo u kontaktu dok je L. imao internet, govorio je da mu je to duhovna hrana, stalno bi visio na skypeu; ispitivao bih ga značenja ruskih riječi, prevodio sam tad neke građevinske tekstove, a on mi je govorio da sam ja jedini čovjek koji može pronalaziti ruske riječi koje on ne zna. Ista stvar nam se događala i s književnim tekstovima. A onda ga je Axa spucao, pa je i naša komunikacija prestala. Poslao nam je samo jednom link sa svojim intervjuom za neke srpske lokalne novine u kojem je hvalio vojvođansku opuštenost i multikulturalnost. Jednom smo mu poslali poruku s upitom je li živ, a on je na to odgovorio: 'Evo, baš sam kupio odličan stari kruh cijelu vreću.' Sa zagrebačkim pekarama sklapao je ugovore, da bi od njih pred zatvaranje za jeftine novce preuzimao stara peciva. Općenito, živio je jako asketski; nije pio niti se drogirao, a jeo je samo stari kruh s jogurtom. Jednom sam mu mislio pokloniti neku svoju suvišnu robu, odbio je rekavši da bi ga to samo preopterećivalo. Proputovao je Europu kao Pijavica s jednim ruksakom na leđima. Posljednji put čuli smo o njemu na jednom forumu srpskog hospitalitya, gdje se povela velika rasprava o namjerama ovog ruskog čudaka. L. je zaista uvijek bio pomalo spooky, no nikad nije bio napastan ili naporan; samo je kao i svaka druga remeta tražio mjesto gdje bi prespavao.
E sad se vjerojatno pitate što me nagnalo da sve ovo ispričam. Par slučajnosti za koje mi se čini da se mogu donekle dovesti u vezu. Najprije mi je neki dan Flego ispričao kako je u jednom našem tjedniku izašla reportaža o moskovskom lumpovanju jednog našeg konceptualnog umjetnika. Čovjek se nakon cjelonoćnog partijanja uz šampanjac i bazene vraćao u svoj hotel, a pored njega je projahao neki mladić na pastuhu. Koliko god da poznajem rusku bizarnost priča mi je bila sumnjiva, a čak sam joj se i podsmjehnuo rekavši Flegi da ni prije nisam vjerovao tom umjetniku. A onda mi se neki dan neočekivano javio L. Nakon što smo razmijenili osnovne informacije, rekao sam mu da stižem sredinom listopada u Moskvu. 'E brate imaš šansu mi pomoć onda u Rusiji jebiga.' Nisam ga ni pitao na što konkretno cilja, to sam ostavio za naš susret u Moskvi, no ono što je bitno za naš post je fotografija koju mi je poslao na kraju razgovora. Da li je to taj isti mladić na pastuhu koji je presreo našeg umjetnika, to naravno nitko ne može znati niti se može bolje objasniti ova priča. Sigurno je jedino da je stigao odgovor na Dudovljevo pitanje koje je neki dan Flegi i meni postavila: hoću li u Moskvi brijati kao barba na fensi tulumima ili kao remeta na pastuhu?
ogipirogi
Post je objavljen 06.10.2009. u 19:29 sati.