"U Zadru ima 30 hiljada ustaša i treba ih sve pobiti" - Ratko Mladić, listopad 1991. g.
"Neka se Zadranke spreme da pozdrave srpske borce kad uđu u srpski Zadar." - Vojislav Šešelj, listopad 1991. g.
Na današnji dan, šestog listopada daleke 1991. godine, nakon nekoliko dana provedenih u "podzemlju", mi Zadrani izašli smo iz podruma na svjetlo sunčanog toplog jesenskog dana, baš kao što je ovaj šesti listopada danas. Prvi četnički napad je odbijen, tenkovi obačeni s ulaza u grad, i nakratko smo se poradovali, ne znajući da najteži dani, mjeseci i godine tek slijede.
Na današnji dan prije osamnaest godina moje dijete izašlo je je iz podruma nakon tjedan dana druženja sa štakorima. Slinavo i prehlađeno, prljavo i polugladno.
Jedino do čega mi je u Svemiru bilo stalo bio je njen život. Ni više ni manje.
Ni pogođena sv. Stošija, ni Donat, ni moj obožavani ranjeni Zadar, ma ni cijela napaćena Hrvatska, ništa mi nije bilo važno. A ustvari, sve to je u tim strašnim danima meni bila - ona.
Misija spašavanja rodnog grada i domovine Hrvatske meni se svodila na spašavanje jedne male djevojčice.
Na današnji dan (ove 2009. godine) to isto moje prekrasno, pametno dijete upravo sluša svoje drugo predavanje na fakultetu.
Isplatilo se. Višestruko.
( onoj što čita s mojeg laptopa! laptope moj u Zagrebu.)
Post je objavljen 06.10.2009. u 11:21 sati.