Patnju samu po sebi ne trebaš ljubiti. Ali ako je promatraš u dubini njezina značenja i razmisliš da te po njoj Providnost pohađa i da se po njoj tvoj Bog tebi očituje, onda će ti ona postati beskrajno dragocjena. Kad je Mojsijev štap ležao na zemlji, postao je strašna zmija, a kad ga je Mojsije ponovno uzeo u svoje ruke, onda je postao čudesni štap. Tako je i s patnjom. Promatraš li je u sebi, ona je strašna, promatraš li je u preobrazujućem nebeskom svjetlu, onda te ona ispunja ljubavlju i milinom. Priča se o nekoj rijeci čija voda, dok teče, sjaji poput čistoga zlata; grabi li se s te rijeke voda i nosi li je se s njezina izvora, onda ona poprima prirodnu boju kao i svaka druga rijeka. Uzmeš li patnji njezin duboki smisao, lišavaš je njezine srdačne povezanosti s Božjom voljom i ne osjećaš ništa drugo nego njezinu naravnu gorčinu, ali obuhvati je stvarateljskom snagom vrijednosti u vječnosti i pogledaj, ona ti postaje kao čisto zlato i draga i dragocjena, više nego što to riječi mogu iskazati.
Srce koje ljubi istinski, ljubi Boga bilo da njegova ruka poput majčine počiva na čelu ili da ga njegova ruka pritišće na ramenima svom težinom. Jer to je najviša snaga ljubavi - trpjeti zbog ljubavi. Zato je Gospodinova patnja i smrt najviše ispunjenje njegove ljubavi za nas.
Ljubiš li Božju volju kad tvoju dušu obuzima sveti mir, tvoja ljubav je onda dobra, ako uistinu ljubiš Božju volju, a ne nutarnji mir kojim te pohađa. Ali ta ljubav ne poznaje proturječja, ne poznaje zapreke ni silu. Jer čije srce se ne bi rado htjelo predati volji koja joj se u tako dragom obličju približi? Ljubiš li božansku volju ako ti se ona očituje u savjetu, nadahnućima ili molitvi, tvoja ljubav je tada bolja. Jer ovdje moraš proći kroz protivljenja, moraš se prignuti i slušati, moraš se odreći i prikazati žrtvu. Ljubiš li božansku volju usred patnje i nevolje radi Božje ljubavi, onda posjeduješ ljubav u sjajnoj punini. Jer ovdje je Božja volja razotkrila sve ono što je ljudski dragocjeno i vrijedno, ovdje nije ništa dragocjeno nego jedino ona sama i zbog nje same mora ovdje na zemlji ljubav ljubiti protiv naravi; ona se ovdje ne odriče samo svjetovnih radosti: ovdje se ona baca u svjesnoj slobodi u naručje boli.
Onda dolazi velika sigurnost o čovjeku. Hodočasnik koji se boji da će izgubiti pravi put ide oklijevajući svojim putem, stalno se plaho ogledava na jednu i na drugu stranu, zastajkuje na križanju kako bi se uvjerio da nije pošao krivim putem. Tko je svjestan svoga puta, taj korača radosno, sigurno i smjelo. Ako je duša u ljubavi sklona prema božanskoj volji zbog nutarnje radosti, tada ona živi stalno u potajnom strahu, može izgubiti dragocjeno dobro i umjesto da u ljubavi traži Božju volju, ona traži vlastitu. Duša, koja hodi svojim putem kroz patnju, ne poznaje neodlučnosti i pitanja, nego živi u odlučnoj sigurnosti. Jer patnja, koju proživljava, ne nudi ništa njezinoj ljubavi; onda je njena ljubav slobodna i nesputana da se posve posveti patnji jer iza patnje se nalazi njezin Bog.
Sv. Franjo Saleški, "Misli"
Post je objavljen 06.10.2009. u 09:40 sati.