Sve je trebalo započeti kao jedan jako lijepi dan. Ali.
Htjela sam da bude drukčiji od ostalih, da ga ipak upamtim po nečemu.
Rasplakala sam se više puta nego inače. I jače nego inače.
Pojela sam sve što sam stigla. Nije me bilo briga ni što više nisam osjećala glad.
Nisam marila za ocjene ću pokupiti u školi. Profesori su mi bili apsolutno smiješni... Žalosno je sve to.
Stari mi je zaboravio čestitat. Vjerojatno ga je neka potpuno lijeva osoba podsjetila, pa se stao izvlačit.
I onda stara očekuje da ću se ja potruditi održati s njim dobar odnos.
Prva stvar koju je stara učinila ujutro bila je čestitati mi i zagrliti me, koliko god još uspavana i usporena i promukla bila. Zato ja volim nju, a ne njega. Ili barem ne koliko priliči.
Mudra žena od koje sam naučila toliko stvari jednom je rekla: "Mene svi pokušavaju satrati. Al' ja se ne dam. Pa živim iz inata. I sad je - tko će prvi popustit."
Ne možete joj se ne diviti.
Šesnaest nije puno, ali meni nije skroz svejedno. :/
Nisam velika cura. Ili dječak, što god.
Još jedan šugav dan.
Veselila sam se ovome, a cijeli dan sam bila u tugaljivom stanju. Sutra će sigurno biti bolje. No sutra neće biti danas. A to je ono što me muči.
Post je objavljen 05.10.2009. u 22:38 sati.