Poljubi me, pa mi prste u kosu uvuci i zagrli me..
Cekam.
I dalje je sve isto.
Trudim se da ne mislim o takvim stvarima. Ali i dalje ne mogu izbjeci ljubavnu tematiku.
Knjige, pjesme, filmovi. Ljubav.
Nemam dosta godina da govorim da ne postoji. Ali vidim.
Ljudi su danas drugaciji. Ljubav mjere godinama. Zar je zbilja vazno biti s nekim dvije godine, tri, pet, koliko vec, pa da mozes reci da volis nekog? Retoricko pitanje. Ne trebam odgovor. Ili jos bolje, moze li se voljeti osoba s kojom nikad nisi razgovarao? Imam prijateljicu (ako je to pravi naziv, danas ni prijatelji nisu prijatelji..) voljela je dugo nekog lika, a s njim nije nikad ni pricala. Ali vidi. Vidi sta radi. Postupci su bitni, ne rijeci. One varaju. Ja nisam nikad voljela. Ja sam samo gledala. Kazem, ljudi sad na ljubav ne gledaju kao ja. Ili ipak, mozda ja imam drugo misljenje. Ali sve mi se cini, da je to samo iluzija.
Svidja mi se neko. To je normalno. Covjek sam, ipak me nesto privlaci.
I cekam. Jer, gledala sam ga i vidjela ono sto bih voljela nekad imati.
" O, kako je bolno kad ti doci nece
neko koga cekas, a spusta se mrak. "
Post je objavljen 04.10.2009. u 15:44 sati.