Pregled posta

O povratku odbjegle ovce, životu u vrtiću i okrutnosti referada.

Opet otvorih blog. Odbjegla ovca se vratila u stado.

Dugo sam razmišljala kako da započnem prvi post. I shvatih da je najbolje započeti onako kako se započinju sve priče – od početka.

A svi znamo da sve priče počinju u vrtiću.
Tvoje prvo vršnjačko socijaliziranje. Prva prilika da uspješno zasereš sve svoje buduće kontakte. I to doslovno, ako uzmemo u obzir da je to razdoblje kad ti pojam wc školjke i nije baš najjasniji.
Hijerarhije i klanovi u vrtiću su nekad toliko okrutni da pokraj njih, kaste u Indiji djeluju poprilično bezazleno.
Sjećam se svog prvog dana u vrtiću. Leća je bila za ručak. Mrzim leću. Onda su nam dali prazne krugove da ih ispunimo bojom tako da ne pređemo crtu. Sva tri kruga sam obojala žarko crvenom i sažalnim pogledom gledala rad svog kolege koji je toliko unakazio krugove da više uopće nisi mogao raspoznati radi li se tu o krugovima ili je mladi umjetnik odlučio kopirati Pollocka.
E da…i ostale djevojčice su me ignorirale. Sa mnom su se htjela igrati samo dva dječaka. Igrali smo igru u parku “tko će skupiti više zemlje”. Svakako jedna od inteligentnijih igara koje sam u životu igrala s muškarcima.
(Da mi je bar tad netko rekao da “skupljanje zemlje” nikako nije najprimitivnije što jedan muškarac može tražiti od mene. !!!!)
Eh da, uvijek postoji ženska u vrtiću koja je već svim muškima pokazala svoje roze gaćice na male ponije. Svi muški u vrtiću je obožavaju iako još uvijek nisu sigurni zašto (ali saznat će već kroz nekoliko godina)
Vlasnica rozih gaćica na male ponije (a.k.a. vrtićka drolja) postaje omražena od svoji vrtićkih kolegica koje nisu sasvim sigurne što to njihova kolegica radi loše ali instinkti im nalažu da ne dijele svoje barbike s njom.
Ali, budući da se promiskuitet lako širi, ne prođe dugo a uskoro već cijela ženska vrtićka populacija otkriva čari manipulacije mladog muškog uma jednim običnim pamučnim gaćicama u pastelnim bojama s veselim uzorcima.
U vrtiću također prvi put dobiješ priliku biti istinski nasilan. Vrhunac mog nasilja je bio gađanje mog kolege pastelnom bojicom u oko. Ni dan danas ne znam zašto sam to učinila, dotični mi naime nije učinio ništa što bi zaslužilo takav izljev bijesa.
No, to ne znači da kasnije u životu neke pripadnike muškog roda nisam poželjela pogoditi pastelnom bojicom u oko…. i to pastelnom bojicom od pola kile po mogućnosti.

Kasnije dođe na red osnovna škola, pa srednja. I tu naučiš suptilnije izražavati svoj bijes a ne samo uz pomoć pribora za crtanje.
Naučiš osnove manipulacije, ignoriranja, glume i svega onoga što spada u proces jedne prosječne ljudske socijalizacije.
Ako uz sve to čitaš i hrpu knjiga kao ja, postaneš idealist i tako si jednom za zauvijek zasreš sve šanse da ikad imaš realan pogled na život i sve popratne pojave.
Još ako si žensko, to je onda posebna priča. Ima li išta gore od idealistične žene u 21. stoljeću?
(Ima – romantična žena u 21. stoljeću. )

I tako, ne okreneš se ni dvaput i već si na faksu. Pokušavaš skopčat kako i zašto. Pokušavaš izabrati pravu stvar.
I onda shvatiš da je i dalje poanta u gaćicama. !
U srednjoj školi bivaš zadojen mišlju kako te na budućem fakultetu čeka čitavo leglo intelektualaca i mladih bistrih umova s izvrsnim smislom za humor.
Onda dođeš na faks i shvatiš da ti pola prve godine pada u ekstazu na pjesme Seke Aleksić.
Pomiriš se nekako s time, ponavljaš samom sebi “ma svi smo mi ljudi, svi smo jednako vrijedni” dok se na hodniku pokušavaš ne sudariti s hodajućim klonom dotične pjevačice.
Ali ajde, ima i ljudi po mom ukusu.
Sad, kad već imam proživljenu jednu godinu “života” u Zagrebu iza sebe, sa smješkom promatram nove generacije koje pristižu . Poput starog i iskusnog profesionalca blago se smješkam dok slušam njihov, na zabludama utemljen, budući život u Zagrebu. Ali ajde, nek se đeca raduju dok mogu!

Već prvi prvom kontaktu s tetama u referadi shvatit će da je ovaj svijet sve samo ne ugodno i prijateljsko mjesto.
Uvijek sam se pitala zašto u zadnje vrijeme ima toliko nasilja po fakultetima i školama. Sad znam.
Kolike su me samo mračne misli pohodile dok sam stajala u redu za referadu.
Dođeš, staneš ko čovjek na kraj reda ako si pošten, unatoč činjenici da ih je bar 1000 ispred tebe a ti imaš samo pokupit jedan mini pečat. I tako stojiš i čekaš, poštenje ti daj snagu, ali ne zadugo. Vrlo brzo ugledaš slijedeći prizor koji zauvijek ubije tvoju vjeru u poštenje ljudskog roda:

(prema skoro pa potpuno istinitom događaju)