"Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera." (1.Iv.5:4)
Svijet oko nas je kaotičan i destruktivan. On ne gradi trajne vrijednosti već ih razara i upire svim silama da ih obezvrijedi.
Ovaj svijet prezire pojmove kao što su: red, pravila, urednost, samokontrola, uzdržljivost, poniznost, sklad, mir, planiranje, poštovanje itd.
On se suprotstavlja Kristu podvaljujući nam pojmove kao što su: tolerancija, razumjevanje, popustljivost, pravo na vlastito mišljenje, pravo na osobni izbor, relativnost moralnih pravila, prosvijećenost i sl.
Zbog toga se svakodnevno, bez prestanka, nalazimo izloženi razarajučem pritisku svijeta koji nastoji obezvrijediti i uništiti harmoniju i red unutar naših odnosa i ponašanja.
Ali, mi znamo da je Bog Bog reda.
Također, znamo da biti kršćanin znaći dozvoliti Gospodinu da nas oblikuje na svoju sliku, kako bismo postali kristoliki.
Biti kristolik znači živjeti tako da naša okolina iz dana u dan u svjedočanstvu našeg života sve više vidi uskrslog i djelatnog Krista koji je promjenio naše živote i donjeo nam "božji mir koji nadilazi svaki um i razum".
Krist gradi u nama i sa nama svoje kraljevstvo upravo na tim principima koje svijet prezire!
On nam želi pomoći da naše živote dovedemo u red te da jedni s drugima gradimo skladne i harmonične odnose temeljene na čvrstim i nepromjenljivim principima Božje Rijeći.
Zato sve što radimo mora odslikavati Božje principe.
Zaista, sve što radimo moramo raditi "kao da radimo Bogu". Ne postoji nijedno područje našeg života koje je od ovoga izuzeto!
Nastojeći živjeti tako, odmah uviđamo jednu zakonitost: živjeti ugodno Bogu suprotstavlja nas svijetu i traži od nas da uložimo određeni napor.
Ima trenutaka kada jednostavno nemamo volje boriti se. Možda smo umorni, možda smo povrijeđeni, možda emotivno dotaknuti nekom situacijom ili se jednostavno nismo najbolje snašli... ali bez obzira na sve, nikada se ne smijemo prestati boriti!
Baš onda kada nam je najteže, kada se osječamo iscrpljeni, kada osječamo kako više nemamo ni snage ni želje za ići dalje, čak niti za pomoliti se - upravo tada moramo uložiti napor i zavapiti Gospodinu.
Samo u Njemu možemo naći odmor i zaštitu, samo On nas može držati izvan dometa neprijatelja dok vidamo svoje rane i na kraju, samo nas On može tjelesno, duhovno i duševno iscijeliti.
Ne uložiti taj posljednji napor i ne zavapiti Bogu za pomoć znaći okrenuti leđa Bogu i predati se na milost i nemilost neprijatelju.
"Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!" (Heb.4:16)
Post je objavljen 04.10.2009. u 13:23 sati.