HeLLou.! x)
Eo mene opeT.*Svašta se dogodilo tijekom ovog tako reći "dosadnog, ali ujedno i lijepog dana".Ahh.Otud da počnem?xD.Hajdemo nekim redom.Ahmm.Svako subotnje jutro kao i obično, započinje kasnim dizanjem oko 11 sati.Zatim slijedi za mene obilni i najduži doručak tijekom tjedna.Prijepodne sam provela gledajući telku, čuvajući malog gmizavca zvanog "moja seka" i provodeći vrijeme uz naravno - zadaću -.Pa da se i ja pohvalim, u protekla ako se ne varam tri tjedna škole, sakupila sam čak 10 petica.Znam, znam.Svi misle da sam šteberica prve klase.Ali, nemojte tako.Niste u pravu.Ono što ja radim je slušanje na satu, i pamet.Na neki prirodni način imam vrlo dobro pamćenje, te većinu gradiva pohvatam na satu, oko 80 %.Ostatak, tj. 20% dobijem ili uz zadaću ili kad pročitam odrađenu lekciju barem jedanput.To je recept by:me.Ne volim štrebere, pogotovo one koje svee živo uče napamet.Ponekad se čak zapitam:"Pa zar vi ne zante pričat i svojim riječima, a ne samo onima koje pišu u udžbeniku?".Eh, da to je to što se tiče škole i mog "učenja".
* * *
Ako ste primijetili, naslov posta sam nazvala "All I wanna do is walk away".Zašto?E pa sad ću vam sve objasniti.Moja velika pustolovina zvana ljubav, počela je prošle godine dolaskom u novu školu.Kad sam ga prvi put vidjela, nije za mene bio ništa posebno.Samo jedan od učenika.Dolaskom na rođendan moje divne frendice, prvi put smo pričali.I tada je sve počelo.Tad je počeo onaj osjećaj leptirića i zvijezdica u meni.Kad sam se vratila s rođendana, cijela sam bila pod dojmom.Jedva sam čekala ponedjeljak kad ću ga ponovo ugledati.
Prolazili su mjeseci, a ja nisam nikom rekla za svoju ljubav.Uživala sam sama u svojoj "tajni".Nakon pet mjeseci više nisam mogla izdržati.Jednostavno je nešto puklo u meni i rekla sam to svojim frendicama.Ne svima.Nego samo njoj* i njoj*.One su bile iznenađene.Svaka riječ im je bila:"Kud baš on?".Protekla dva mjeseca većina ih je nekako saznala.I počelo je ruganje.Neugodno stanje osjećalo se na svakom koraku.Čak ni on nije htio pričati samnom.Sljedećih mjesec dana ponovno se sve smirilo i s njim sam normalno pričala.Već je došao kraj godine.Preko ljeta sam se namjeravala družit s njim, ali sam prerano otišla na more i prekasno se vratila.Prošlo je tri mjeseca od našeg posljednjih pogleda.Započela je nova školska godina.U početku uopće nije želio imati ikakvog kontakta samnom.Stalno me izbjegavao.Nisam to mogla trpit.Svaki dan neprestano mi se vrtio u glavi.Sljedeći tjedan kao da ga je netko "prosvijetlio".Prema meni se ponašao kao prema najboljoj frendici, te se i sada tako ponaša.*Nikada nikome nije priznao da je zaljubljen u mene, makar se u nekim njegovim postupcima ponašao da je.I dan danas kad mu netko kaže:" Jesi ti u nju*" Samo se nasmije.Nikad nisam dešifrirala njegov smijeh i ostalo.Čak ni dan danas ne znam što misli o meni.I tako završava moja tužna priča.Preko frendice sam mu rekla da više nisam u njega, a on je samo slegnuo ramenima.I dan danas ga volim, i on to ne zna.Više uopće ne znam što da radim.Cijela situacija mi je grozna, najrađe bi da ga nikad nisam upoznala, da mi se ta čudna ljubav nikad nije dogodila.Ali što je tu je.Morat ću se nosit sa svime.Moje je srce slomljeno a ja te komadiće još uvijek tražim ma gdje god oni bili.Nikada nisam pomislila da je ljubav tako opasna.Ali, sad sam se uvjerila, i to jako.Nadam se da će mi netko jednom pomoći da i on mene zavoli.
~~vaš AngeL*~~
Post je objavljen 03.10.2009. u 21:10 sati.