Pregled posta

It's not that I don't care... I'm just scared.

zbunjena sam.
i ne znam sta da radim.
dakle?
iskreno i otvoreno. od pocetka do kraja.
pomirila sam se s deckom. s deckom s kojim sam hodala prije godinu i po. Hodali smo malo vise od mjesec dana. Bio mi je drag, bilo mi je stalo na neki nacin. Prekinuli smo... on je imao problema kuci, mama mu je bila bolesna i nije se mogao posvetiti vezi. razumjela sam.
tjedan dana nakon prekida posla sam s drugim. i tada su pocele nase svadje.
on bi mi se cesto javio na msnu. vidio je slike. pito me zasto novog decka vodim tamo gdje sam s njime prije odlazila? bio je ljubomoran. bilo je ocito iz svega. i ja sam ga naravno ismijavala. govorila mu da se mene uopce to ne tice, da smo mi zavrsili. jako puno svada, puno ruznih rijeci sa jedne i s druge strane. jednom mi se samo obratio, onako lijepo. par tjedana nakon prekida. rekao mi je da mu je zao sto je prekinuo, da je to bila greska... da je njemu do mene stalo i da ne zeli da se ovako svadamo. reko mi je puno toga. ali nakon svega prethodno izgovorenog, nisam mu vjerovala. ismijala sam ga i tada, uzela sve kao salu. onda smo si opet rekli bujice ruznih rijeci. pa prekid kontakata. i svaki nas kontakt od tada je zavrsavao svadom. ruznim rijecima, ismijavanjem jedno drugoga. i onda, prije par tjedana, friend request na fejsu od njega, i poruka : pozelio sam te se nekako, pa eto da ti se javim :)
prihvatila sam ga. mislila sam da je to opet neka zajebancija. pricali smo. tu vecer. i sljedecu vecer.i vecer poslje nje.
bilo je drukcije. bilo je bez svada. bez vrijedanja. bilo je upucavanja s njegove strane. nije mi smetalo. jos uvijek me privlaci. to sam shvatila. rekla sam mu da ga ne razumijem, rekla sam mu da mi je tesko da mu vjerujem, da mi je tesko nakon svega vjerovati da ovo nije samo jos jedna zajebancija jos jedno ismijavanje. jer tolko mi je ruznih stvari rekao. Reko mi je : a zar nisi i ti meni svasta rekla?
i to je bila prekretnica. shvatila sam da i on ima jednako razloga da mi ne vjeruje, kao ni ja njemu. a opet se odlucio javiti. odlucio pricati.
nasi razgovori su se nastavili. svakim danom, sve sam vise vjerovala da se promijenilo. da je drukcije. pricao je sa mojom prijateljicom, ona mu je davala savjete o meni koje je on vise manje poslusao. vidjela sam da se trudi.
preksinoc me nazvao na tjelesnom. da idemo vani tu vecer. rekla sam mu da moze, dogovorili smo se. reko mi je da ce doci po mene, pjeske. medutim, pojavio se je autom. pitala sam ga cemu to ? reko je : pa rekla si mi da volis iznenadenja, zar ne?
vozali smo se dosta dugo. pokazao mi je gdje zivi. pricali smo, zezali se.
onda me je odveo na rijeku. van grada. pomogao mi da sidjem jer je sve bilo tako strmo. sjedili smo na kamenju i pricali.noc, ja i on. bilo je tako cudno. nakon pocetnih razgovora, poceli smo pricati i o nama... reko mi je da onaj prekid nije bio zato sto mu nije bilo stalo, vec jednostavno jer nije mogao se brinuti ni o cemu vise. rekla sam mu da je uredu, davno je to bilo. reko mi je da ga je strah, da se brine da ja nisam sada s njime samo radi toga kako bi mu napravila isto sto i on meni, ostavila ga. rekla sam da nije tako. poljubio me je.
ispitivo me. o tome kada mogu izlaziti s njime, o tome da li je za mene ovo s njime nesto samo bezveze ili mi je stvarno stalo. reko mi je da je propustio party da bi iziso samnom. pitala sam ga : pa sa s time? reko mi je da samo hoce da znam da sam mu vaznija od toga.
bilo je lijepo. cijela vecer je tako brzo prosla.
dovezo me je kuci i poljubio na rastanku.
i da, tu vecer sam bila sretna. bila sam bezbrizna. medutim, iduci dan me je vec pocelo muciti.promijenuli smo statuse, stavili da smo u vezi. ne jedno s drugim, samo u vezi.
bili smo na msnu, nije se javljao ni on meni, nisam htjela ni ja njemu. tek navecer sam mu se javila. razgovor. kao da izvlacim rijeci iz njega. istina, isto kao i uvijek. samo, jednostavno sam mislila da ce biti drukcije. neznam zasto sam to mislila. rekao mi je : samo nemoj da stavljamo ono ime pored statusa u vezi, znas. i to me je natjeralo da se zapitam. zasto? a ono sto me je jos vise natjeralo da se zapitam jeste upravo to sto to zasto nisam mogla postaviti njemu, vec samo sebi.
pocela sam razmisljati.
sta ako sam sve pogresno shvatila. sta ako zapravo on nije nista drukciji, i ako su one svade i bile njegovo pravo lice. ako me samo zeli povrijediti, iskoristiti?
kako to mogu znati?
u nekim trenucima mi se cini da mu je stalo, ali da je samo nesiguran u mene. u to da li je meni stalo.
i onda pitam samu sebe.
dali da se potrudim, da mu pokazem da mi je stalo? ili da se jednostavno ponasam normalno, da pustim sve, prestanem mu se javljati i cekati da on pokrene inicijativu za sve.
neznam zasto je s njime ovako tesko.
strah me je. strah me je ove veze. jer zadnji put, da, bilo mi je stalo. i nije mi bas bilo svejedno kad smo prekinuli. ne zelim to ponovo. ne zeli ponovo reprizu od prije godinu i po.
i zato me strah.
strah me je potruditi se. strah me je zaljubiti se. strah me je bilo sta osjecati. prepustiti se. strah me je vjerovati. strah me je njega.
neznam sta da uradim.



Post je objavljen 03.10.2009. u 15:43 sati.