Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ggirry2

Marketing

lisa see: zaljubljena peonija





ovo je knjiga o ljubavi.
o šesnaestogodišnjoj Peoniji koja zbog ljubavi uvene
i koja nakon smrti nastavlja voljeti svoga muškarca
knjiga za plakanje


citati:
priča se temelji na stvarnom romanu Uvod u paviljon božura, iz 1598. (Tang Xianzu), iz kojeg dolazi ovaj citat:
“Podrijetlo ljubavi nepoznato je, a ipka ona pušta korijenje sve dublje i dublje. Zbog nje može usahnuti život, njezina snaga može ponovo oživjeti mrtve. Ljubav nije potpuna, ako onaj tko živi nije voljan zbog nje umrijeti ili ako mrtvoga ne može vratiti u život. A mora li ljubav koja dolazi u snu nužno biti nestvarna? Jer u ovome svijetu ne nedostaje ljubavnika iz snova.”

o sebi:
“Oči su mi oblikovane poput bambusova lišća, a obrve, kao da ih je nježnim potezima iscrtao kaligraf. Obrazi su mi bili sjajni i blijedoružičasti poput božurovih latica. Otac i majka rado su govorili kako je to baš prikladno jer mi je ime Peonija, božur. Trudila sam se, kao što samo mlada djevojka može, biti dostojna nježnosti svojega imena. Usnice su mi bile pune i meke, Struk uzak, a grudi spremne za mužev dodir. Ne bih rekla da sam umišljena. Bila sam prava petnaestogodišnjakinja. Sigurna u svoju Ijepotu, ali dovoljno mudra da znam kako je ona prolazna.”

sastanak sa voljenim:
“Možda se, kao i ja, bojao da će nas uhvatiti. Ili me možda upijao baš kao što sam ja upijala njega - dahom, očima, srcem”
“Stojeći iza mene odmaknuo je ruke. Osjećala sam se kao da lebdim nošena vjetrom. Nisam pobjegla niti se onesvijestila samo zahvaljujući toplini koja je isijavala iz njegova tijela — toliko smo blizu bili. Nisam se usudila ni pomaknuti.”
“»Hladno ti je?« pitao je zakoračivsi iza mene i spustivši ruke na moja ramena.
Željela sam mu se okrenuti licem u lice, pogledati ga u oči i... ?”
“U Paviljonu vjetra nas dvoje stajali smo skamenjeni, previše prestrašeni da bismo se pomaknuli, previše prestrašeni da bismo progovorili, previše prestrašeni da bismo pobjegli. Osjećala sam mladićev dah na vratu.”

o vremena, o običaji:
“Budući da su brakovi dogovarani te ni mladenka ni mladoženja nisu imali pravo glasa, svaka se žena bojala priležnica. Muževi su se zaljubljivali u priležnice. S njima su bili po vlastitu izboru, nisu imali odgovornosti i mogli su uživati jedno u drugome, dok su brakovi bili pitanje dužnosti i načina osiguravanja sinova koji će s vremenom obavljati obrede u dvorani predaka.”
“Moramo slijediti Četiri vrline i Tri pravila o poslušnosti. Zapamti, dok si kći, budi poslušna ocu; kada postaneš žena, budi poslušna mužu; kada postaneš udovica, budi poslušna sinu.”
“Uvijek mi se sviđala moja vjenčana oprava, ali osjećaji koji su se uskomešali u meni bili su sumorni. Ima li ikakvog smisla biti umotan poput dara ako ne osjećaš ništa za osobu kojoj te daruju?”


poezija tog vremena:
»Stabla su gola.
Guske tuguju u daljini.
Kada bih barem svojim krvavim suzama mogla
naslikati šljivine cvjetove.
Ali ja neću dočekati proljeće.
Srce mi je prazno, a život bezvrijedan.
Svaki trenutak vrijedi tisuće suza.«

»Lebdim visoko na nebu u beskonačnoj nesanici.
Planine su okupane rosom,
Jezero svjetluca.
Privlačiš me k sebi s oblaka.«

»Tvoj odlazak u meni budi neizrecivu tugu,
beskonačan mrak.
Dolaziš mi u snu.
U mislima slikam ono što je moglo biti.
Ali to nalazim tu, s tobom, božice moga srca.
Iznenadan jecaj budi me iz sna.
Ponovno sam.«

autoričina bilješka:
“Sve žene na svijetu — a uostalom i muškarci — nadaju se da ce naći ljubav koja će ih promijeniti, uzdignuti iznad svakodnevice i dati im snagu da podnesu bol koju donose neispunjeni snovi, poslovna i osobna razočaranja.”


p.s.
imao sam namjeru staviti cijeli citat njezinog pogreba, ali to je toliko tužno poglavlje, da ne mogu


prva rečenica:
“dva dana prije šesnaestog rođendana probudila sam se vrlo rano, a sluškinja je još spavala na podu u podnožju mojega kreveta.”
posljednju rečenicu nisam zabilježio


Post je objavljen 02.10.2009. u 09:32 sati.