Oblaci. Oblaci su otprilike sve za što još imam snage. Možda, možda sam napravila grešku.
A možda sam morala pogriješiti. Ustrajala sam u svojoj zamisli. Volja, rad, disciplina, bez pobune, bez boli. Vjerojatno na kriv način. Od sebe sam načinila stroj, koji izvodi kod koji je sam za sebe napisalo. Bila sam i konj i kočijaš koji konja šibanjem tjera da nastavi. Razboljela sam se.
Moje tijelo se ne osjeća dobro. A ni ja previše. Makar sam zadovoljna jer sam opet nešto napravila drugačije.
Moram se više brinuti o sebi. Svakako. Naučiti kako raditi kao cjelina. Ne rob i gospodar.
Kakvo god bilo rješenje, mora biti rasplesano. To svakako. I mora uključivati i muško i žensko, jer zna se da se pleše u paru. Ne bi trebalo uključivati gorke lješnjake. A možda su oni i ključni dio?
Mmmm, tako je ljepo sanjati u tim zelenim očima, možda jer su tako zbunjene i ne znam što to zapravo žele.
Oči su jako važne. Odustala sam pomalo od njih kad sam ih zadnji puta spomenula, ali nisam trebala.
A zapravo sasvim istovremeno, druge su me oči napustile. Sasvim. Samo odjednom nestale. Tako, odjednom.
Ne mogu odoljeti napasti da to sve ponovno proglasim smiješnim. Jer je smiješno. Jer sam ja smiješna. Jer očajnički ne želim biti sama. Jer sam bila sama pola godine i sad me obuzima strah pri najmanjoj pomisli na samoću. Jer je opet sve ispalo pogrešno, ili bar ja mislim da je pogrešno. A nije. Prekrasno je. Samo sam ja bedasti bedasti čovijek i dopuštam sama sebi da me boli grlo i da budem cendrava i da se po cijele dane žalim. Ali jednostavno ne mogu odoljeti. Ili se uvjeravam da ne mogu.
Kad na kraju krajeva uvijek ispada samo jedan bedasti mali čovijek.
Post je objavljen 01.10.2009. u 18:39 sati.