U dnevnoj sobi smo, krafnica lezi na plahtici na kaucu okruzena igrackama, ja sjedim do nje i gledam tv, a macka spava do mene. Gledam sapunicu i krajickom oka moju curicu kako se igra i razgovara s igrackama.
Cinilo mi se da je macka preselila na vjecna lovista jer se nije pomakla od jucer, al rekoh necu ju dirati, onda moram ruke prati, a vec mi je koza suha kao papir od precestog pranja.
Najednom se macka probudila, protegnula i krenula u kuhinju cekat pred svojim zdjelicama. Sigurna da mi se beba ne moze odkotrljat s kauca jer sam stavila ogradicu, krenula sam za mackom da joj dam jesti.
Vratila sam se za manje od pola minute, a ona...
Ona sjedi!
Ne onak zabasto, to je vec davno naucila, nego kao mali covjek, ravna ledja i ramena, ne pada, a glava cvrsto usmjerena prema televizoru. I sto je najbolje, sama se podigla snagom trbusnih misica i rukica jer se nije imala za sto uhvatiti.
A ja propustila!
Prvo sam nazvala muza i cijelu rodbinu, a onda sam je stavila u kolica da skupa napisemo ovaj post i opet je sjela i sjedi sad do mene i igra se. Pet i pol mjeseci ima.
Presretna sam, a muz je nesretan jer nije ju vidio ali istovremeno cvate i hvali se na poslu. Moram priznati da sam presretna zbog njenog napretka i ne znam kad smo se pretvorili u ... pa ne znam kako bih to opisala... pretvorili u ... u roditelje
Post je objavljen 01.10.2009. u 13:40 sati.