Mozda zivot krene u nekom trenu ulijevo s puta al mudri su izrekli da ako si 7 puta pao, 8.i ces se isto ustati. Nista nije toliko tragicno da nebi bilo komedicno (kojeg li izraza).
Mamini nalazi uredni, iako ne izgleda najbolje i javlja se novi problem al kad se sjetim sto je sve napravila u zivotu mogu reci da je jedan od najvecih fajtera kojima sam stisla ruku. Volim ju, danas jednako kao i tatu.
Moji nalazi su prokomentirani sa "mogao bi biti dvosjekli mac" i zasad me prosao i sok da ista moze biti moguce.
Veci sok mi je pressing oko faksa, nema rokova a rok za diplomu je sve blizi. Kako to rjesavam? nazalost samo hranom i hranom i koliko god jadno zvucalo i bezobrazno jer ne stanem u hlace - tako se trenutno osjecam. Vec mjesec i po dana nisam mrdnula dupetom da bi pedalirala ili rolala, da bi potrcala?! Al vaznije mi je da mi je psiha zasladjena slatkim.
Ono sto je jos sladje je jedan osmijeh. Ne znam dal ce ostat samo osmijeh ili ce se pretvorit u nesto drugo. Znam samo jednu stvar - ulijeva snagu. Mogu zeljet i mogu u tome biti glasna, bas me briga sto si misli - vidim ga ocima djeteta kojemu je nakon 1h caja probudio onu snagu na koju sam zaboravila jer budna sanjam. Da, posljednjih mjesec i pol ni ne spavam. Ruzan je osjecaj da spavam po 2h, nekad u 2, nekad u 3 navrata tijekom dana i da ne znam kako se tome oduprijet. Strah me. Cega? Strah me da ja mogu vise nego dajem a da tijelo nece izdrzat. Strah me prihvacanja sebe i mogucnosti da me prihvati. Kazu da je zdravo imati strah, to znaci da nam je stalo.
A do cega je meni stalo? Do osobe o kojoj puno znam a ne znam nista, jer vidjela sam ga tek 1h.
Uvijek su neka djeca u djiru..ili se to pocelo u meni javljati dijete - hrabro za sve druge a krhko kad ostane samo. Jedno smo na vani a drugo smo iznutra..
Post je objavljen 01.10.2009. u 00:31 sati.