VIKEND U VUKOVARU
Bila sam u Vukovaru sa našim dragim prijateljima blogerima sa Bigbloga. Puna sam utisaka što od samog grada, što od dragih ljudi koje sam napokon u živo upoznala. Svi se mi poznajemo dugogodišnjim pisanjem, pa čovjek stekne neko svoje viđenje dotične osobe. Ali, kada se vidimo oči u oči, kada čujemo glas, vidimo stas, pa povežemo sa slikom koju smo stvorili čitajući napisano, sve je to nekako drugačije, a opet, jako poznato. Imala sam osjećaj kako su mi ti ljudi oduvijek prijatelji, s kojima sam svakodnevno, ili ne samo prijatelji, nego kao da smo braća i sestre, rođaci, koji se dugo nisu vidjeli. Blogeri su došli iz Splita, Zadra, Zagreba, Slavonskog Broda, Osijeka...
Osim u prilici kada smo se osjećali tužni, gledajući i slušajući o strahotama koja su se događala u tom predivnom gradu, osmjeh nam nije silazio s lica. Beskrajna radost koju smo svi osjetili radi samog susreta, pa zatim zgroženost kada smo ugledali i posjetili Tehničku školu "Nikola Tesla", a pohađaju je učenici i hrvatske i srpske nacionalnosti, kojoj je tako potrebna obnova, a nitko ne obraća pozornost. Valjda se čeka natpis u crnoj kronici o stradanju učenika, da se pokrene Vlada, Ministarstvo obrazovanja i sporta, pa i sama gradska vlast da se škola obnovi, popravi, opremi. To treba vidjeti i osjetiti.
Nema parketa, stolovi i stolice raznih dimenzija. Prozori zakucani čavlima da se ne bi srušili na učenike... Nisu nam puno niti htjeli pokazati. Dovoljno je da se za vrijeme kiša na stolove stavljaju kante, kako bi u njih padala kiša... Sportska dvorana, totalno propala, bez ikakve mogućnosti korištenja, a vanjskog igrališta nema, tako da djeca za vrijeme sata fizičke kulture, ili kako se zove, kartaju u razredima. Da li će se netko osvjestiti i uložiti nešto novaca u obnovu škole, ne znam, ali hrabri ravnatelj i nastavnici koje smo upoznali, bili su toliko sretni radi našeg posjeta, i donacije knjiga, da im osmjeh nije silazio s lica. Mi smo uz pomoć naše blogerice "garavice" donirali 500 knjiga, uglavnom lektire za njihovu knjižnicu.
Posjeta spomeniku na Ovčari (snimatelj naš bloger Zrikavac Ciki)
Posjetili smo Ovčaru, koja nas je potresla. jer znamo što se tamo događalo. Posebno je bilo kod spomenika, gdje nas je dočekao pukovnik Petar Janjić - Tromblon, branitelj Vukovara, ranjenik, bivši logoraš, koji nam je evocirao uspomene na te strašne dane. Niti jednom riječi nije nikoga optuživao niti vrijeđao, pogotovo po nacionalnoj osnovi, jer kako je rekao, puno ljudi je bilo spašeno uz pomoć dobrih ljudi srpske nacionalnosti, iznoseći nam primjere.
Nakon Ovčare, posjetili smo grob naše blogerice koja je pisala pod nickom Vukovarski som, i kojoj smo se divili na izuzetnoj rječitosti. Preminula je mlada.
Zatim je uslijedio ručak i druženje, pa i posjeta domaćinovoj kući, da bi dan završio šetnjom uz Dunav. Vrijeme je bilo predivno. I u podne kada je sunce pržilo, hladio nas je povjetarac koji nam je pomagao.
Moja vozačica, draga garavica i ja prespavali smo u hotelu Dunav, te drugi dan krenuli put Osijeka, Ferećanaca (gdje smo se i zadržali), Orahovice, Našica, Virovitice, Bjelovara... do Zagreba. I kako ne bih bila puna utisaka?
Za dva dana upoznala sam divne ljude i predivna mjesta naše Slavonije!
Post je objavljen 30.09.2009. u 14:27 sati.