Neki dan u školi.
Dio teksta što su ga učenici trećeg razreda trebali pročitati:
„(…) Taj su naziv od grčkih preuzeli i latinski gramatici, i to u izvornom obliku syntaxis. (…) U hrvatskom se pored tuđice sintaksa javljaju, osobito u starijim knjigama, i neke kovanice: složnica, rječoslaganje, stavkoslovlje i skladnja. (…)“
Jedno od pitanja ispod teksta glasilo je: „Od ponuđenih kovanica, koju bi odabrao umjesto tuđice sintaksa? Imaš li možda svoj prijedlog?“
U jednom trenutku, javlja se učenik i s posve ozbiljnim, čak pomalo zabrinutim izrazom lica, kaže: »Ali, profesore, ja nemam kovanica«.
»Kako to misliš, nemaš kovanica?«
»Pa tu piše da trebamo predložiti svoje kovanice, a ja nemam sitnog.«
Nije se šalio. Zaista je mislio da je riječ o novcu. Treći razred, srednja škola. Kao i mnogo puta do tada u sličnim situacijama, mirnim i poučnim glasom pojasnio sam mu da je pobrkao različita značenja i da se tu ne radi o novcu nego o riječima…
Ljudi koji rade u školama, naročito profesori književnosti, vjerojatno su uočili kako učenici često ne znaju značenja čak i nekih frekventnih riječi. Zašto je tome tako?
Post je objavljen 30.09.2009. u 11:11 sati.