U tramvaju ću stajati pokraj potpunog stranca i iz crta lica mu iščitati osjećaje koji ga prožimaju, poticaje koji su doveli do tih osjećaja i posljedice koje će uskoro slijediti….Ne trebam znati što mu se točno dogodilo da bih znala da mu se događa.Ipak,svima nam je isto kada imamo problema u životu,koliko god oni bili mali ili veliki. Lagano ću svojom znatiželjom ulaziti u njegov mali svijet,a on to neće ni primijetiti. Bit ću na sekundu,dvije, slučajni promatrač.prolaznik u njegovom životu kojeg nikada neće biti svjestan. Promatrat ću kako se češe po nosu, gleda na sat, mršti se, diže pogled i gleda kroz prozor (kao da ne zna već svaki detalj ulice na pamet pošto se svaki dan vozi istim smjerom do kuće).Onda se počinjem pitati ima li obitelji tamo gdje se vraća,ima li možda posao, je li sretan poslom koji radi, ima li djece i kako on uopće vidi sebe? Osjeća li se dobro u svojoj koži ili misli da je u nečemu gadno pogriješio dok je koračao kroz život.Zašto se to počinjem pitati? Zato što se pokušavam staviti u njegove cipele i shvatiti njegovo stanje. Postavljam si pitanje: što da sam ja stvarno on? Bih li me onda bilo briga je li taj čovjek sretan? Naravno da bih,ipak bi se radilo o meni.Jednoga dana će možda netko mene promatrati u tramvaju kako se mrštim gledajući u mobitel,ili kako zurim kroz prozor udubljena u svoje misli.Ta će se osoba možda pitati tko sam ja,kako se osjećam,jesam li sretna,toj će osobi tada biti važno da to zna,jer će se nadati da,ako ikada bude u mojoj poziciji,da to bude bar donekle ono što je željela.Ponekad osjetimo potrebu da se pitamo kako je drugim ljudima i uvidjevši da im je loše, pokušavamo staviti dio tereta na sebe.Tako se nadamo da smo im situaciju učinili bar malo lakšom,jer kada će nama biti loše,trebat će nam netko tko će misliti na nas i pokušati nas osloboditi tereta za taj mali dio.
Post je objavljen 29.09.2009. u 23:42 sati.