Dobro, nije baš bila zora, još manje rana, ali bilo je nekoliko smračivanja i jedno novo svanuće.
Razvalio se polarizacijski filter.
Aha, sam od sebe. Nježni pokreti moje ručice i potpuna budnost i usredotočenost na ono što radim nisu imali nikakve veze sa skidanjem dotičnog s objektiva, iskakanjem masne opruge i zaglavljenja donjeg prstena filtera na objektivu. Pokretni dio filtera sa staklom zakočio se u šaci.
Vrijeme se smrzlo, a ja sam samo tupo promatrala ples masne oprugu po stolu. Gdje je živjela do trenutka otkrivanja slobodnog leta? U gornjem ili donjem dijelu zaglavljenog dijela filtera ili pak u utorima drugog dijela?
S biljkama komuniciram bez problema, s ljudima isto katkad vrlo uspješno, pokoji kamen i ja možemo se satima zabavljati, ali plastični predmeti uporno šute kad ih nešto pitam. Nakon nekoliko pokušaja uvrtavanja, zavrtavanja i odvrtavanja zaključila sam da mi je i logika jutros bila uspavana. I intuicija. I sve.
Svaki pokret samo je pogoršavao situaciju jer je dio zaglavljen za objektiv sve uspješnije zamašćivao dragocjeno staklo, a igranje s oprugom donosilo opasnost i od ogrebotina.
Napravila sam si čaj od matičnjaka.
Tko je kriv? Aha! Ona dama u dućanu u Splitu gdje sam kupila filter! Ona mi ga je i nasadila ovako nakrivo!
Trebalo je proći malo vremena da se sjetim da sam taj filter kupila u Vancouveru, a ne u Splitu i da sam ga…hm… sama tako lijepo naglavila na objektiv.
Što sad? Prvo još jedan čaj. Ovaj put od kamilice.
Nekoliko dubokih udaha, malo tapkanja po akupresurnim točkama. „Even though I could kick my own *** …“
Zovem J. Ne javlja se. Pomislim kako je još na medenom mjesecu pa zovem onoga kojem je medeni bio odavno. D. odmah daje ime i adresu ljudine koja se bavi finom mehanikom, ali ga prekidam u pola rečenice: „Eeej, znaš ti gdje sam ja?“
Prema običaju, dobivam odgovor koji vrijedi za većinu pitanja u ovom gradu: „A ima u Zagrebu…“.
Ubrzo zove i J.
S istim odgovorom.
Vrijeme za mješavinu matičnjaka i kamilice. Dupla doza. Malo lavande pod nos.
Soulmate pokušava skinuti zaintačeno, zaglavljeno čudo, ali ni njemu ne uspijeva.
„E pa, naravno! Kakvi su to sad današnji muškarci? U mojoj roditeljskoj kući nikad nismo zvali majstora. Tata je sve znao sam…“ -nisam to na glas izgovorila, ali Soulmate je po mojem pogledu znao kakve mi rogate misli igraju kolo po glavi.
Tapkanje. „Even though I am stuck…“
Napola otvorenim lijevim okom promatram što Soulmate radi pleteći prste oko mojeg sirotog, ogoljelog, dragocjenog objektiva i sve jače tapkam, molim, zazivam, vizualiziram.
Hoću čudo. Nek' se dogodi čudo da se ovo sad riješi jer do Zagreba sad ne mogu, a baš taj objektiv mi treba sutra ujutro! Ma, što sutra ujutro? Treba mi odmah, uvijek!
I 'gle!
Dogodilo se!
„Evo ga!“ –uzviknuo je Soulmate.
Čudo čudesno, milo, krasno, yes!
Ne samo da je uspio skinuti zaglavljenog zloćka a da ne ošteti staklo već je i uspješno vratio zaigranu oprugu i posložio filter tako da je sad kao novi!
I tako sam danas doživjela dva svanuća. Dvije zore.
Moje dragocjena stakalca sad očišćena čekaju sutrašnju pustolovinu.
Life is goooood (with a good lens and a good partner by your side).
Post je objavljen 29.09.2009. u 18:08 sati.