Pomalo već i pothlađen spuštam se ka Josipdolu, zastajem kod Tounja i ovaj put umjesto uvijek slikanog mosta fotnem spomenik rimskome vojniku. Stajem zapravo samo zato da bih prekinuo rutinu, kako bih se razbudio iz stalnog nizanja zavoja. Tena je postala udobna kao fotelja a ja sam ove sezone odvezao lijepu kilometražu - upravo se na kilometar satu prebacuje šezdeseta tisuća; osma tisuća ove godine. Nekad sam znao stati nakon stotinjak kilometara jer me guzica boljela ili mi se desna ruka već grčila na gasu - sad se već moram podsjetiti kako je vrijeme da stanem - da se ne bi ovako uljuljkan u ritam ceste zbog neke krive procjene otpelao u kakvu štetu...
Generalski stol i dolina Mrežnice u predvečerje, Dugaresa (kako sami dugorešani naglašavaju ime svog grada) i stara Karlovačka vode me ponovo do onog grada i života kojeg sam ostavio jutros - ili je to bilo već davno? Svaka duga vožnja toliko dana dodaje mom danu da se moram prisjećati što li se ono dešavalo prije nego li sam krenuo.
Post je objavljen 26.09.2009. u 18:43 sati.