Marketing
Domaći rad: Kako sam proveo ferije (4)
Izvještavajući o minulom godišnjem, sad se vraćamo na kraj kolovoza. Moj prijatelj Željko vodi turističku agenciju koju u šali zove Roko tours. Ima vjernu i zahvalnu klijentelu, i nastoji im se revanširati zanimljivim destinacijama, koje katkad imaju pješačku ili planinarsku komponentu. Nekoliko puta sam bio s njima u svojstvu planinarskog vodiča. Tako je kad smo se ovog ljeta sreli i kad je rekao kako za iduće ljeto planira svojim putnicima ponuditi splavarenje na Tari, razgovor prirodno skrenuo na obližnji N.P. Durmitor i pao je dogovor da obavimo trodnevno izviđanje terena.
Plan je bio da krenemo u petak ujutro, pa preko Dubrovnika, Trebinja, Nikšića i Šavnika stignemo u Žabljak, u subotu i po potrebi nedjelju ujutro istrčimo nekoliko zanimljivih, ali ne preteških tura i vratimo se do nedjelje naveče preko Tjentišta i Mostara u Split. U ekipu smo, ne prvi put, kooptirali i našu prijateljicu Ladu. Putovanje je trebalo iskoristiti i kako bi se ispitali dodatni turistički sadržaji - muzeji, spomenici i druge usputne zanimljivosti koje bi grupa mogla posjetiti. Krenuvši u petak, 28.08. svratili smo na prolazu u manastir Ostrog, kraj Nikšića.
Ostrog se nalazi podalje od glavnih prometnica, visoko u stijenama sličnim marjanskima.
Slično marjanskim crkvicama, utemeljili su ga isposnici, od kojih je najznačajniji bio sv. Vasilije Ostroški.
Koga zanima, može kliknuti na iduću sliku i pročitati o povijesti manastira i svecu.
Mi smo došli upravo pred Veliku Gospojinu što je, naravno, pravoslavna Velika Gospa, koja pada dva tjedna nakon katoličke, i manastir je bio opsjednut velikim brojem posjetilaca.
Neki od njih su bili obični znatiželjni turisti, poput nas, drugi bogami pravi hodočasnici koji pješice i bosi savladavaju uzbrdicu ispunjavajući nekakav zavjet.
Baš kao slični likovi u Sinju ili Mariji Bistrici.
Priznajem, takvih na ovim slikama nema puno. "A jeba te bog, nisi normalan, ti si samo pičke slikava", komentira Željko.
Kad umorni stignu, u konaku manastira mogu uzeti strunjaču i deke i povratiti snagu okrepljujućim snom.
Seka i braco s roditeljima čekaju transportni kombi, a u pozadini se ekipa gura oko čudotvorne vodice.
Krenuli smo nizbrdo, i na jednoj širini, dva kilometra ispod manastira, stali nešto izist.
A ja sam se prošetao do ruba i otkrio ekološku kataklizmu na strmini ispod ceste. Monasi ovo mjesto očito koriste kao deponij, jer nije upadljivo - ne bih ga ni ja otkrio da se nisam išao popišat.
Nema boljeg dokaza od ove strahote o bliskosti i srodstvu naših naroda. (Valjda u Crnoj Gori još ne otkupljuju ambalažu.)
Čovjek jedino zažali što nema više posjetitelja iz Hrvatske - svom plastikom koja ovdje leži, recimo, splitski bi se penzioneri namirili za dobrih mjesec dana...
Post je objavljen 29.09.2009. u 18:05 sati.