1
Jedan dan sam bio tamo,
drugi dan 'ko zna gdje;
nigdje smiraj ne mogu pronaći,
cilja na vidiku nema,
samo trulež, ispraznost,
prazne riječi, klonulost
duha i uma bilježi
ova moja kruna
što se nalazi na mojoj glavi
i upija sve što iz nje izlazi.
Nemam želja, nemam snova,
jesam li tad čovjek,
nemam doživljaja ni šala,
nemam prošlosti ni stava,
ja sam samo jedna prevarena glava,
varana iz dana u dan,
varana od svijeta i ljudi
da postoji nešto, da postoji sve,
da poraz prihvatiti ne sm'jem.
I što sad na ovom putovanju bez kraja,
kud' da idem, svuda tuga i dosada;
čemer, jad i bezvoljnost,
ishlapljele nade i potresenost,
potresenost životom, da nigdje nema ugode,
blaženstvo ne postoji, to je varka u rukama ljudi,
laž i želja, da se Zemlja ne isprazni
od onih koji gledaju što većina ne vidi -
besmislenost, apsurdnost (uglavnom) svega.
2
Sve je noćas tako tupo
u ovo gluho doba noći,
ništa smisla nema,
ni krevet, ni samoća.
Zašto sutra ustati?
Čemu? Zbog čega? Od čega?
Kako? Kada? – lagana,
lagana pitanja, ali
zašto – odgovora nema,
svačiji je drugačiji
pa kao da ne egzistira,
a što će moja egzistencija,
gdje mi je esencija,
je li sama egzistencija esencija,
je li smisao postojanja postojanje
i smisao života (samo) živjeti,
i koliko te gluposti moram trpjeti
da trebam život sam osmisliti;
ne, bilo bi prelako,
da je tako.
3
Došao sam na jedan dan,
ostao pet tjedana,
kad vidjeh oči njene –
nepromijenjene –
u mraku i po danu
uvijek iste – i u pijanstvu.
Jedno smo bili,
tako bar govorili,
drugi to nisu vidjeli,
jer smo skrivali
i zbog tog sretni bili.
Ali prošli su ti sati,
večeri u samoći, pred morem
i nebom, sebe ispovijedajući,
jer jedno smo bili,
bar tako govorili;
sebe amnestirajući od svih grijeha,
zlo kao da smo odbijali,
a možda smo samo ista strana magneta bili,
mi i zlo – isto orijentirani,
no, svako prema svom.
Otad, sve se promijenilo,
ali se sad opet vratilo,
'ko da je sve bio san,
san za sve druge osim nas,
jer mi istinu posjedujemo,
a jedino je neznanje
pravo blagostanje,
ali njega ne želimo, već ljubav –
nestajanje, poniranje i ponovno uzdizanje
na život – ili smrt – po potrebi,
ovisno o rijeci ljudi
kojom smo okruženi.
I sad moram poći,
i moram te pitati -
koliko će vremena proći
dok te ponovno neću susresti,
tvoj nježan glas, tvoj vitak stas,
i nadasve srce uzavrelo, duh oslobođeni,
snagom uma i volje.
4
Večeras umrijeti od ljepote
jedan će pjesnik,
a ja ću od grozote
gledajući dnevnik.
Što učiniste, što učinismo,
zašto uništiste, zašto uništismo,
koga ubijate, koga ubijamo,
koliko lažete, koliko lažemo,
kad prestajete, kad prestajemo,
biti ljudi i postajete,
postajemo animali il' bogovi.
5
Na kojem svijetu Bog postoji,
u kojoj galaksiji opstoji,
u kojem svemiru egzistira
ta njegova frula mira,
koliko je udaljen taj naš Bog,
i - što je on?
Je li najveća obmana Boga
da postoji,
kao što je najveća đavla
da ne postoji –
vrag postoji, Bog ne.
Je li Bog odnutrenje naše duše,
dajemo li mi život Bogu,
a ne On nama;
je li tako velik i jak
zbog Naše nesebičnosti
da sastavljamo djeliće Sebe
u Njega;
je li slika Boga, slika
nutrine, istinske ljudske;
jesmo li Mi Njega napravili
na svoju sliku i priliku,
a ne On Nas.
Jesmo li nehrabri
u sebe se uzdati
pa treba netko vanjski -
simplificirana verzija nas samih,
zvan Bog, prije bogovi.
Je li širina duha i duše
tolika – neizmjerna,
pa je potreba
otklesati je u kamenu,
naslikati na platnu i opjevati,
a kako nismo egoisti,
slavu prepuštamo Bogu.
Ne znam što je Bog i zašto Bog,
i zato – Bogu hvala –
ja sam (mislim) agnostik.
6
Pjesma razočaranog domoljuba
Jedan po jedan otišli svi –
Bosanci, Srbi;
jedan po jedan odlazili,
ljudi Cigani;
jedan po dva ostali,
nisu ni Židovi;
dva po tri,
odoše čak i Bugari.
Ostali smo samo ti i ja,
ja i ti moja Hrvatska;
mislili smo bit će savršeno,
ali pomalo postaje dosadno;
nema Cigana tamburaša,
nema Muje iz salaša,
nema Vuka s harmonikom,
ni Bugara s dudukom;
nema čudnih židovskih običaja,
nema holokausta ni levirata;
ostali smo samo ja i moja Hrvatska;
i sve je čisto, savršeno,
ali isprazno, dosadno.
Post je objavljen 29.09.2009. u 00:51 sati.