Pregled posta

...netko tko ce znati reci pravu stvar u pravo vrijeme....

ovo je vec drugi put da pisem ovaj post, i stvarno, ludim, jer prvi put mi se sve pobrisalo kada sam posla obojati potpis na kraju xD a ima vidicete dosta toga.

dakle, ovo je moj 100. post, i iz toga razloga sam htjela napisati nesto posebno.
podsjetiti se na sve stare postove, i na sve vazne dogadaje koji su obiljezili ovaj blog.
i posebno na to koliko sam se promijenila kroz ovaj blog.
DAKLE, MOJ PRVI POST :)

srijeda, 03.10.2007.

pozdrav :D


pozz ljudi :D
ovo je onaj glupi prvi post :P e pa vako Mislim da bi bilo red da se prvo predstavim. zovem se mia ( a mozete me zvat kiki) i imam 15 godina... a covjece, ne znam sta bi rekla o sebi :D ostalo cete sami valjda shvatiti


najveca pogreska covjeka u mojim godinama je kad upisete pogresnu srednju... ja sam upisala jezicnu i sad me latinski ubija u pojam... inace sam u svemu izgubljen slucaj... ali jedna stvar mi nije jasna.. zasto mi latinski uopce treba? to je totalno dosadno.. ja lijepo radim kolko znam a onda udarim na spanjolski ... ali ucim, zaista... najgore mi je kad ucim do 4 po noci a onda recimo skoro zaspem na likovnom. ozbiljno, kako neko moze sat vremena pricati o slikarima i ljepoti djela? ma ja to ne kontam. i onda, dodes na glazbeno, i pusti ti neku pogrebnu pjesmu. . kako neko moze ostati budan nakon 3 sata spavanja...?
a ostavimo se sad skole, to je zadnja stvar o kojoj mi se razmislja...a sta ja znam... ja sam osoba koju sve ubija u pojam... recimo moji starci... covjeceee... koja agonija. treniram kick boxing... ma to je prava drama kada mi nesto treba. jednostavno ne razumiju da iako sam zensko da je u danasnje vrijeme normalno baviti se takvim stvarima...prava je drama kad treba otici na neko takmicenje... baaaaa
ma sad sam izgubila volju za pisanjem...nekako sam negativna danas ajde
pozzzz


O POCETKU MOJE PRVE LJUBAVI :)

utorak, 20.11.2007.

.. LoVe hUrtS....
pa sta se tu treba reci... svatko je bar jednom dozivio veliko razocarenje...
a meni se to cesto desava... uvijek nekako uspijem ispasti povrijedena... mozda previse ocekujem... a mozda se i bojim veze... ne znam...
ali jednostavno zna kakva sam osoba... lako se vezem za nekoga... posebno kad mi se netko svida... i onda potpuno izgubim razum... nista ne vidim onako kako je... jednostavmo, pustim da me osjecaji potpuno ovladaju... i onda uvijek budem povrijedena...nekad sama sebe pitam sta to nije uredu samnom... zasto jednostavno ne mogu prestati sojecati... prestati misliti... manje bi boljelo... voljela bi se skroz iskljuciti... mozda ljubav i je lijepa... ali u rijetkim trenutcima... za mene je sve sto pomislim na razočarenja, na duge neprospavane noci u suzama... i upravo prolazim taku fazu... ustvari... danas se tako osjecam... zaljubila sam se u pogresnu osobu... i sad znam da nema smisla nista... jer ta osoba i nije iskrena ni nista... jednostavno znam... i znam da, iako me boli... moram se skoloniti... odustati od te osobe...jer znam da cu samo jos vise patiti... da ce s vremenom sve jače i jače boljeti... ali vrijeme je da prestanem naslijepo slijediti sta osjecam... i poceti razmisljati... iako je ta stvarnost puno bolnija....

zao mi je zbog depresivnog posta... al se stvarno tako osjecam.. i mislim da je ovo moj najiskreniji post... a tice se jedne osobe do koje mi je sad jako stalo...


O VEZI S TOM OSOBOM I MOJIM STRAHOVIMA.

ponedjeljak, 17.12.2007.

...ThiS iS the wAy tHat wE LoVe, LikE it's FoRevEr, tHeN LiVe tHe reSt Of oUr liFe, But NoT toGeThEr...
(...)
pjesma koja je u naslovu je jedna koju u zadnje vrijeme stalno slusam... podsjeca me na stvari koje su se desile... i opet se vracam na bivsega... ovaj naslov me dosta podsjeca na to sto smo si govorili... znate ono, kad se zaljubite mislite da je vjecno. ja bas nikad nisam nes posebno vjerovala u to, ali sam mislila da cemo na kraju svega ipak ostati prijatelji... no sada i nije tako... jednostavno ne moze biti prijatelji... samo se svadamo, previse je toga ostalo nerijeseno... i sad se mislim, svaki prekid pokvari prijateljstvo... pokvari sve... koliko ima smisla biti s nekim ako znas da ces ga na kraju izgubiti... osoba s kojom sam sada, mi puno znaci... ali cesto me jako strah... sve to bi brzo moglo zavrsiti,a sta cemo onda biti? nista... a ja jednostavno nista ne bi mogla zamisliti bez njega. ne govorim samo o tome kolko mi je stalo do njega, vec mislim i na to da mi je isto tako i prijatelj. a poslije svega mi nece biti nista.... ja se inace jako bojim da izgubim ljude koje volim. najcesce ih otjeram sama svojim ponasanjem. i sto se vise trudim da sve ispravim, stvari postaju sve gore... trudim se da budem ja, ali meni je to tesko... tesko mi je biti prirodna i pokazati kakva sam... bojim se odbacivanja... ljudima tesko vjerujem. a sada mogu biti potpuno iskrena sa tri osobe... sa bracom, ivanom i mateom...


O PREKIDU S NJIME I RAZLOGU ZASTO TOLIKO MRZIM 27.

četvrtak, 27.12.2007.

...she wants to go home, but nobody's home...
moram danas opet pisati... jednostavno ne mogu izdrzati... nije me briga ako sam iskrena i ako sve zvuci glupo...dosao je kraj...znala sam u posljednje vrijeme da se promijenilo sve... ali opet boli... dok sam u drustvu sve je uredu, ali cim se nadem sama ne mogu suspregnuti suze... ali stvarno pokusajem... znam da ce proci i da treba vremena, ali sada je lose...proso je samo jedan dan, ali meni izgleda kao da je cijela vjecnost... nikad nisam tako osjecala vrijeme... svaka minuta je duga. ne znam da li osjecam tugu, ljutnju... osjecam samo neku prazninu unutar sebe... bezvoljnost... pokusavam da si ne dam vremena da razmisljam... ali cim neko spomene, meni suze idu same od sebe... najvise od svega osjecam krivicu, osjecam se krivom jer sam trebala znati, jer nisam ni trebala pokusati...trudim se biti vesela i zaboraviti sve, ali unutar mene je prava oluja...najvise od svega se bojim noci, jer znam kako ce duge one biti... neprestano sebi ponavljam da ce proci... i znam da hoce... ali isto tako znam da ce trebati mnogo vremena... koje meni tako sporo prolazi...

O PROBLEMIMA U OBITELJI.

utorak, 02.09.2008.

misli mi odlaze jednakom brzinom kao sto i dolaze...volila bi da ih mogu pamtiti...
vec 3 sata rapremam... toliko smeca, toliko stvari kojih se vise ne zelim sjecati... osjecam da cistim ono sto se nakupljalo godinama... kao da izbacujem iz sebe sve ono ruzno i ono lijepo sto me cini tuznom...
vec 24 sata nisam nista jela... nikoga nece ni biti briga... glad vise ne osjecam... za hranom nemam potrebe... ne osjecam se slabom... imam osjecaj da iskaljujem svoj bijes na toj hrani u kojoj sam nekada trazila utjehu... 3 kila manje... rekla sam si... samo 5... ali znam da necu stati... da cu pustiti da ide dolje i dolje....
kao da zivim drukcijim zivotom od svoje obitelji... kao da imam svoj, poseban zivot... i nisam jedina... kao da svi mi imamo svoje posebne zivote, vise nismo ni mi... ne uklapam se tu... zelim da idem... zelim da pobjegnem od svega... ne zelim da se sve to raspadne, ali to je ujedno i jedino sto zelim... zelim da sve ovo prestane... da nije ovako vise... ne zelim gledati kako se gubi onaj svijet koji sam znala... osjecam se tako sama...
zelim vristiti...
neki dan nas je prijateljicin djed vozio brodom... bii smo daleko na morskoj pucini... daleko od ljudi, daleko od svega... voljela bi da mogu otici negdje tako... da mogu vristiti, da me niko ne cuje... zelim da izade sve ovo iz mene... ne zelim se osjecati ovako...
ne mogu pobjeci koliko god se trudila.... ne mogu uciniti nista boljim, ne mogu uciniti nikakvu promjenu u svemu... jer ja sam tu nemocna...
gledam kako propada sve ovo...
perem sude... godi mi hladna voda na rukama... osjecaji su mi zbrkani... rijetko sta vise i osjecam...
placem...
suze su tako tople...
i ne zelim stati...
zelim da sve ovo izide... svi ovi ruzni osjecaji...
zelim da ponovo sve bude kao prije... da budemo sretni... ne zelim ovaj osjecaj raspadanja...
ne zelim da osjecam da se raspada nesto za sto sam mislila da je idealno... nesto za sto sam mislila da je savrseno...
ne zelim imati poseban zivot
ne zelim da drugi imaju posebne zivote...
zelim da opet budemo mi...
zelim da sve opet bude kao prije...

O TRENUCIMA KAD SAM SHVATILA DA NE ZELIM OSJECAJE.
srijeda, 17.09.2008.
raspremam kucu...
to mi je najdraze raditi kad se osjecam ovako...
praznina... praznina.... kolika moze biti praznina u tebi???
glupa sam... mozda... ali je ovako najbolje...
prekidi su uvijek teski... bez obzira tko prekida... ili je samo meni tako?
i bolje je ovako... boli... ali za pola godine boljelo bi 100puta gore... ne zelim se vezati... ne zelim voljeti... jednom jesam... i ne zelim opet dozivjeti ono sto sam tada... ne zelim opet osjetiti kako boli prekid nakon duzeg vremena... ne bih to mogla preboljeti...
sad je lakse... samo ne zelim da me iko zali... sklona sam plakati kad cujem sazaljevanje... zelim da mi svi kazu: bravo tako treba, to je najbolje za tebe... a ne zasto si to uradila? osjecas li se sad lose? places li?
i doista ne placem... ne puno...
naucila sam na ovo... preboljela sam toliko puta... i znam da ce mi za par mjeseci sve biti svejedno... veselim se tome...
ali ne mogu odagnati ovu prazninu u sebi... zasto ni plac ni smijeh ne pomazu??? kako se mogu ponasati kao da je sve super kad zapravo nije...
biti s osobom do koje ti nije stalo, samo da bi sebi mogla reci: sad nema nazad?
glupo ili pametno...
milijun pitanja a ni na jedno ne znam odgovor...
mozda je i bolje tako...
misliti da radim ispravno...
uvjeriti sebe da je ovo najbolje sto se moze dogoditi...

OPET O OBITELJI.

nedjelja, 28.09.2008.

i kada bez rijeci ostanem to nazovi svojom pobjedom, to nazovi kako znas...
zatvaram se u wc... pustam toplu vodu po sebi... kapanje vode barem malo utisava viku iz dnevnog boravka...vrela voda... vrele suze... postaje svejedno na kraju...
vika ne prestaje... odvijam vodu na najjace... ne zelim to slusati, ne zelim biti dio toga... ne zelim vise biti ja... kapljice ledene vode cure po meni... ne zanima me... nije me vise briga.... hladno, toplo... zar nije svejedno?
zatvaram vodu... sve je opet glasno... ne mogu pobjeci... koliko god zelim ne mogu pobjeci od toga...
grebem se dok ne osjetim krv pod noktima... fizicka bol bar malo umanjuje ono sto se desava unutra... svaki dio mene zeli vristati... zar je vazno? ionako nitko ne moze cuti....
i na kraju ostaje tisina... tisina koja ubija... suze... ne samo moje.... zasto moram biti dio svega ovoga? zar niko ne razumije kolko bolli? zasto se tolko trudim pokazati da sam jaka kad nisam... lomi me...
ne zelim da se rastanu.... ali ujedno zelim i da prestane ovo... ove svade iz dana u dan... ne zelim to slusati... boli me...

ostavljam nesto sto zaista volim... treninzi su mi uvijek bili mjesto gdje mogu rjesiti se svega losega... a sada sam i to izgubila... ne zelim gledati... posvadala sam se... zasto? zasto sam se s njim posvadala? zasto? milijun zasto...
zasto ne mogu biti ono sto jesam... pustiti ono sto osjecam iz sebe... zasto nebi niko mogo buiti ja samo na jedan dan i skupiti hrabrosti da ucini ono sto ja ne mogu?
zasto me niko ne moze cuti? zasto niko ne moze pomoci... tako sam sama u svemu ovome...
milijun pitanja i nijedan odgovor...
milijun zelja a nijedna ispunjena...
i na kraju sam ovo samo ja...
i znam da ne mogu pobjeci....

O BEZOSJECAJNOSTI.

ponedjeljak, 10.11.2008.

nisi moj, odavno nisi znam, i gledam kako mi kroz prste klizis dan po dan....
zadnjih par dana se samo vracam u proslost... pokusajem naci smisao sadasnjosti tamo, jer cini mi se da su mi se svi smislovi zagubili negdje prije.
sjecam se stvari koje su me ucinile sretnom, koje su me ucinile ruznom, sjecam se svega sto je ucinilo da nesto osjecam...
ne mogu se rjesiti nekog ruznog praznog osjecaja... da bar nesto moze izazvati bilo kakvu reakciju...
vratila sam se u sjecanju na jednu osobu u koju sam bila uzasno zaljubljena... neznam zasto, sjetila sam ga se toliko puta u proteklih tjedan dana...
sjetila sam se kad sam na proljece osvojila drzavno... sjecam se tog osjecaja srece... ta euforija...
cak me je i vaganje svaki dan cinilo sretnom, dok sam bila na dijeti i gledala kako stvarno uspijevam skinuti sve ono sto sam nabila zderanjem... ali u zadnje vrijeme me nista ne moze uciniti sretnom...
kada ti je najsretnija stvar na svijetu pojesti nesto dobro, covjek se mora malo zapitati gdje je dosao...
zbilja mi je zao sto sam ovaka postala... cak mi ni prijatelji vise ne znace ono ko prije... jer ne zelim obicne prijatelje... zelim najbolje prijatelje, a to je jednostavno ono sto ne mogu imati. nikad nisam ni mogla... nikad nisam osjecala da sam s nekim uzasno bliska, da bih toj osobi povjerila sve... jesam jednom... ali uzasno davno... i sada se ne mogu prisliti da se ikome povjerim, da i skim pricam... osjecam se dobro kada se sve to sakuplja u meni... draze mi je to nego da gledam lica ljudi koji me sazaljevaju... ne zelim to...
sada samo zelim da shvatim znacaj svega ovoga... da budem sretna zbog malih stvari... da mi bar netko moze pomoci da osjecam...
jesam li normalna?


O PRVOJ LJUBAVI OPET. (nemogu vjerovati kolko sam samo o njemu pisala)

subota, 06.12.2008.

and I see it clearly now... slipping through my fingers....
otvorila sam novu adresu... samo zato sto ne zelim da svi imaju ovu staru... cisto zato jer mi je dosta suzdrzanih postova...
ja sam za sve bila cura sa savrsenim zivotom... za neke jos uvijek i jesam... mozda ja ne mogu vidjeti neko dobro u svemu tome... mozda ja ne vidim zasto sam ja tako sretna osoba... moj zivot je cista nula i nista vise...
odakle da pocnem? ko nije raspolozen za slusanje uobicajenih depresivnih gluposti, moze slobodno kliknuti onaj iksic u gornjem desnom kutu...
moj zivot se pretvorio u monotoniju... ucenje i treninzi, treninzi i ucenje... stvarno, treninzi su nesto sto ja obozavam... doslovno... ali kad svaki dan visim po njima, kad me toliko muci hocu li uspjeti... to se vise pretvori u neku vrstu mucenja nego u treniranje samo. i svi bi rekli: promjeni nesto. ali ne mogu. treninzi zahtjevaju vrijeme i trud... skola issto tako... i tu se nema sta uciniti... u zadnjih manje od mjesec dana izgubila sam 7 kila.... svojom voljom... ali i to me jako zivcira, jer radim tolke stvari za treninge i za sve ostalo, da jednostavno vise nemam vremena za sebe... sad bi me najsretnijom na svijetu ucinila jedna velika pizza... ali takmicenje je za tjedan dana... nesmijem!
zatim mom decku s kojim hodam vec pola godine, vise nije dovoljno samo drzanje za rucice i fatanje.. pretpostavila sam da ce do toga doci, jer je vise od 4 godine stariji od mene, ali ipak sam smatrala da je on nekako drukciji, i da to nece traziti od mene... ali cini se da sam se ipak prevarila.
u zadnje vrijeme mi je pisanje sve u zivotu... pisati pisati pisati... to me tako opusta, jer papir je uglavnom jedino cemu usudujem povjeriti svoje misli... osjecam se usamljeno, a znam da sam tome sama kriva... znam... ne zelim pricati ni s kim... ne zelim....
neki dan me je tako pogodilo... susrela sam osobu... osobu s kojom sam hodala prije godinu dana... zapravo posljednju osobu u koju sam bila zaljbuljena... taj susret je ucinio nesto u meni... mozda me je natjerao da shvatim odakle dolazi ona praznina koja je tu u posljednje vrijeme... nikad nisam htjela pricati o njemu, nikad nisam htjela sama sebi priznati da patim za njim, nikad nisam sama sebi htjela priznati koliko mi nedostaje, jer sam znala da me nije zasluzio... ali opet, ... ti si me ubio... sve ono sto sam osjecala... sve ono sto sam mogla osjecati, ti si unistio... ucinio si mi sve to bas u trenutku kada sam bila najslabija i ucinio si to na nacin na koji mi je bilo najbolnije... pa bili smo prijatelji dugo... znao si da sam uzasno osjetljiva na vjeru... znao si da sam ateista... i znao si i sta sam sve prosla zbog vjere... ali opet je razlog tvog prekida bila vjera... ostavio si me zbog neceg sto me je tako boljelo... ostavio si me u trenutku kad sam bila sama... kada se nisam imala kome povjeriti... ostavio si me u trenutku u kojem sam kroz sve morala sama proci.... ja poslje tebe vise kao da ne mogu nista osjecati, jer sve sto osjecam, nije dovoljno spram onim sto sam osjecala prema tebi... a ti? ti si nastavio lako... i ostavio mene da se sjecam svaki dan. ti si prosao pored mene bez da si me prepoznao... a mene ostavio da mrzim svaki 27. u mjesecu....
mrzim te...

O OBITELJI I O JEDNOJ OSOBI DO KOJE MI JE BILO STALO.

petak, 09.01.2009.

hodaj, mozda se sve u dobro pretvori...
jedan korak naprijed, jedan nazad... uvijek tu nedje.
trudim se naci nacin, naci nacin da jednostavno nastavim. ali kao da me nesto cijelo vrijeme vraca nazad. vise ne zelim ni razmisljati.
mozda je najbolje da sve pustim da bude... da ne pokusajem nista popraviti...


kad stojis na rubu provalije, korak naprijed nije dobar


imam osjecaj da sto se vise trudim, da sama sebi samo pravim vise problema. osjecam da jednostavno zelim biti sama. ne zelim vise muciti ljude svojim problemima, jer ovo razdoblje jednostavno nece da prode....

ne zelim slusati price o razvodu... ne zelim ih vise pokusavati razumjeti... ne zelim gledati oboje kako pate. ne zelim da mi kaze da se misli ponovo udati, ne zelim da mi kaze da misli ponovo roditi jer je mlada. NE ZELIM. mozda odmahnem glavom na sve i kazem: to je tvoj zivot.ali me boli. ovo je moja obitelj. ja vec imam svog oca. ja ti ne zelim biti prijateljica, ja sam ti kcerka... i ne mogu gledati stvari na takav nacin. zao mi je sto patis, razumijem tvoje razloge. ali ne zelim vise glumiti da ovo mogu izdrzati, ne zelim vise glumiti da mi je svejedno samo kako bih tebi olaksala. ne zelim gledati njega kako pati, jer te voli... a ti zelis mjenjati zivot jer ti ovo nije dovoljno dobro. ne zelim da tata ode. ne zelim da i seka ode s njim... ja nebi mogla bez nje. ne zelim taki zivot. ne zelim se vise ponasati kao da sam ja tvoj roditelj, da slusam tvoje probleme,da te pokusajem razumjeti, da te pokusavam opravdati... ja sam ti kcerka, i zelim da se mogu naljutiti ako se razvedete, zelim da mogu pred tobom zaplakati i reci ti da mi je zao sto se sve ovo raspada. sto gubim obitelj. a ne glumiti da sam hladna, kako ti nebi opet plakala, kako tebi nebi bilo tesko, i onda cekala noc da mogu plakati, kad me ti ne cujes i ne vidis...

mislim da cu poluditi ako ne pocnem uskoro trenirati... ova tri tjedna sjedenja kod kuce su me izludila. jedva sam cekala da skinem gips. osjecam se debelo nakon sto sam lezala i samo jela, jer mi je bilo dosadno. sad cu se opet morati muciti sa kategorijama... sa skidanjem kilaze... ali eto... sto se mora nije tesko.

hodala sam s deckom pola godine i prekinuli smo prije mjesec dana... nije islo. jednostavno je nedostajalo nesto u svemu tome. meni je do njega stalo. jako. on je jedna od najvaznijih osoba u mom zivotu. odlucili smo ostati prijatelji, ai to jednostavno ne ide, ne mozemo biti skupa i ponasati se kao prijatelji... i sad smo na nicemu. iskreno, bilo me je strah razmisljati o tome nasem odnosu. jer znam da ovako ne moze ostati, povrijedicemo jedno drugo. ali ipak mi se ne svida njegov prijedlog da prekinemo sve kontakte na nekolko mjeseci, pa da onda ostanemo "prijatelji" ali znam ja sebe. tada cu sebi rec: sta ce mi on. jer me vise nece biti briga. a ni njega. i znam da cu se patiti bez njega. znam da hocu. ja bi najradije pustila ovo da ide kako ide, jer me je strah ista promijeniti. strah me je da ga izgubim, strah da vise necu znati kako, jer me on jednostavno drzi u svemu ovome, on mi je najveca podrska koju imam trenutno... jer me razumije. jer se trudi, i jer znam da me nikada nebi povrijedio... ali moram sama sebi priznati neke stvari, i konacno se suociti sa svime time. ovako ne ide... i ne moze... premalo je za pomirenje... a previse da bi bili samo prijatelji... i jednostavno se moram naviknuti na to, da mora biti drukcije... i mozda je na kraju bolje da se sve skupa desi...
jer kad se gleda sve sa strane, sto brze pocne, to ce brze sve ovo proci... a ja trenutno samo to zelim.


O AMBICIJAMA

utorak, 10.02.2009.

....cause a girl like me is just a little diferent from all the rest, and a girl like me,never gonna settle for second best...
mrzim prosjek.
ja nikada necu moci biti prosjecna. nikada necu moci biti osoba koja ce planirati prosjecan zivot ili koja ce biti zadovoljna time da je prosjecna. sve u cemu se trudim ja moram biti najbolja. to je jednostavno neka moja opsesija. Imam uzasan strah od neuspjeha, i mozda je to ono sto me koci u nekim stvarima da budem bolja. previse se trudim... ali to je jednostavno dio mene. u svemu zelim i moram biti najbolja. u skoli, na treninzima, u zivotu.... jednostavno se ne mogu zamisliti da zivim jednog dana u prosjecnom stanu sa prosjecno lijepim muzem i imam prosjecan posao i prosjecna primanja. to nisam ja. Ja od sebe ocekujem i zelim vise. jednostavno znam da nikada necu moci biti takva osoba, koja ce biti zadovoljna jer je samo PROSJECNA. ja se ne uklapam u sheme, ja nisam poput drugih. mozda zvuci sebicno i ufurano, ali nisam. u svakom pogledu zelim se isticati, zelim biti vazna, zelim biti drukcija od drugih, zelim biti posebna... zelim mjesto u ovom svijetu, zelim ostaviti traga na ljudima... ne zelim prosjecne prijatelje, zelim najbolje prijatelje... ne zelim imati prosjecan uspjeh na treningu, zelim biti najbolja. ne zelim imati prosjecan uspjeh u skoli, zelim biti odlicna. ne zelim biti lijepa, zelim biti savrsena. ne zelim imati prosjecan posao, zelim imati divan posao, sa dobrim primanjima. ne zelim se uklapati u gomilu, zelim stajati po strani. zelim biti ja, zelim biti posebna, zelim biti drukcija od drugih.
ne zelim biti kao ostali, da me zabavljaju oblacenje kao droljica i opijanje petkom navecer.
ne zelim da mi je glavni smisao zivota dobar provod.
ne zelim da mi je glavna ambicija napiti se i napusiti...
ne zelim prosjecnu buducnost... jednostavno, zelim biti savrsena


mozda je ovaj post malo cudan, ali jednostavno predstavlja jednu moju opsesiju, zelju za isticanjem i velike ambicije, te strah od neuspjeha...

O NEMOGUCNOSTI DA OSJECAM.

srijeda, 11.03.2009.

... i sad vristim na sav glas, u posljednji cas... reci mi dal je vrijedilo?...
koliko je tesko ostaviti proslost iza sebe?
da li su stvari koje nas povrijede tu da bi nas zastitile kasnije, ili da bi nam jednostavno otezale zivot na takav nacin da se sada uzasavamo i cuvamo na svaki nacin da nam se to ponovo ne desi?
nova veza...
da li zelim biti s njime? zelim li se zaljubiti u njega? nije da se toliko bojim toga odgovora, koliko me uzasava odgovor na to : mogu li se zaljubiti...
zasto moram pamtiti tu jednu vezu koja je unistila sve sto sam mogla osjecati prema muskarcu... zasto da najvise patim za onim koji bi mi trebao najmanje znaciti? nije stvar da ga jos nisam prebolila vec je stvar samo u tome da nakon njega, plasim se osjecati... osjecam u sebi neki otpor... i to me tako zbunjuje... da vise ne znam jeli mi stalo ili samo zelim da to bude tako... voljela bih najvise na svijetu da se jednostavno mogu prepostiti... da jednostavno mogu osjecati... jer osjecam da se u njega nebi bilo tesko zaljubiti... ali jos uvijek taj strah...
hoce li me opet povrijediti? jer neznam kako bih to podnjela ponovo...
i da li ima smisla jednostavno se cuvati i ne osjecati?
Ili osjecati i ponovno patiti....

O VELIKOM RAZOCARENJU U TRENINGE.

nedjelja, 03.05.2009.

sto je tu je... sve je to za ljude...
u subotu ujutro sam putovala na takmicenje... korak po korak smisljala sam ovaj post... neki predosjecaj? unaprijed sam znala sto ce se desiti... ali me ipak stvarnost nasamarila. ono sto se desilo nadmasilo je sva moja predvidanja. barem na gori nacin.
Ja i Ona... treniramo u razlicitim klubovima. znamo se od njene prve borbe. koja je bila samnom.
i mog prvog razocarenja u ovaj sport, koje je bilo u borbi s njom. Od tada... svako takmicenje, nas dvije smo provodile skupa. vise nismo ista kategorija. ne nismo...
cetvrtak navecer. pricamo na fejsu. i ona ide na takmicenje u subotu. idemo na pizzu? da... to je vec dogovoreno.
suobota ujutro... vaganje. prosla sam kategoriju. saljem joj poruku. pitam se kad ce doci... dosadno mi je samoj.
sjedim u kaficu sa trenerom. ona je tek posla. vvidim da se svi skupljaju oko papira na vratima. ustajem vidjeti.
lista.
trazim imena... i ugledam ih. na vrhu. samo dva zenska imena : Ja i ona. jedna protiv druge. opet. saljem joj poruku.
sjedim s trenerom. govorim mu za borbu. nesmjes izgubiti kaze mi. ona ionako nista ne zna, lako ces je dobiti. izgubis li, izbacicu te iz prvog tima, i neces vise nikad u ring. nemoj me molim te osramotiti pa od nje izgubiti. klimam glavom. strah dolazi. ustajem od njega i odlazim sama vani. ne zelim razmisljati o tome.
sjedim na tribinama. pricam sa ljudima iz kluba. razmisljam. cekam. panika pocinje. trema, strah. ja ovo ne mogu... vidim njenog trenera. vidim i nju. prilazim joj, zagrlim je. skupa se borimo. ona slijeze ramenima.
sjedimo u pizzeriji. nas tri. ja, ona i njena prijateljica. jedemo. borbe ne spominjemo. pricamo o hrani, kategorijama i svemu. zezamo se.
opet sjedim na tribinama. vratile smo se sa pizze. trener mi prilazi. nesmjes toliko biti s njom govori mi. zasto to radis. ljudi ce pomisliti da je se plasis. odmahujem glavom. mi smo uvijek skupa, govorim mu. on slijeze ramenima. ovo ti je ispit govori mi. ako danas budes dobra, ides u sarajevo. klimam glavom nemocna da ista kazem. mozes je pobjediti nastavlja. osim ako ne budes se plasila da je udaris. imam tremu govorim mu. od cega pita me. od nje? ne govorim mu... ali on vise ne slusa. pocinje pricu o tome kako se ne zelim boriti s njom jer se znamo. spustam glavu. nije istina. ali ne mogu mu reci. plasim se. ovo mi je prvi put u ovoj disciplini. Njoj ide bolje. strah me je. imam tremu. sutim i sjedim. samo klimam glavom na sve sto on prica. ostatak vremena samo sjedim tu medu njima...
odlazim u wc. srecem nju. neznam sta mi je bilo... gubila sam se sve vise. pricamo. sve je uredu. nista se nije promijenilo. to je samo borba govorim sebi.5 minuta i gotovo... malo mi je bolje i sjedam opet sa svojima. sjedim i cekam.
trener opet dolazi do mene. Sta ti je pita me. slijezem ramenima. strah me je odgovaram mu. cega te je strah pita me. nema te cega biti strah. ti znas vise od nje. ona nema pojma. nije istina govorim mu. zelim da suti. zelim da me vec jednom pusti na miru. zasto cijenis vise nju nego sebe pita me. nisam odgovaram mu. zelis li to da predam pita me. da bi bio iskren odogovor. ali govorim mu ne. moras je dobiti na nokaut govori mi. stavicu borbu na you tube. u glavi mi dolazi sto misli. panika. sve da mogu, necu to uraditi odgovaram mu. zasto me tjera da je mrzim? zasto to zeli? zasto je takav... i zasto ja nemogu jednostavno reci da me pusti na miru. sjedim i cekam... prozvali su me. oblacim se. trenera nema. netko iz kluba ce samnom ici i stajati u kutu. sretna sam. ne zelim ga blizu. zelim da ovo samo sto prije zavrsi. vidim i nju. slijeze ramenima. trener dolazi odnekuda. nazalost.
stojim u ringu. trenem mi nesto govori. ne slusam ga. kolutam ocima i razmisljam kako da ovo sto prije prode. borba pocinje. neznam kolko je trajalo. nije dugo. neznam sta mi je bilo. jednostavno nemogu. govorim sama sebi da nemogu. pustam se da padam. zelim da zavrsi. samo zelim da prode. brojanje. sudac ( koji trenira samnom) odbrojava. u nevjerici me pita : sta ti je? sta to radis? jesi li ti normalna? ne zelim nastaviti. to mu govorim i pustam da odbroji. vidim trenerov izraz. borba je gotova. ona mi prilazi. prica o necemu desetom. tjeram se da nesto odgovorim i smijesim se. izlazim iz ringa. cujem trenera. ne zelim cuti sta mi govori. zelim samo da svijet oko mene nestane. uzimam stvari i odlazim u svlacionicu. one su tamo. sjedim s njima. zovem prijateljicu koja je trenirala samnom. pricam joj. strah me je trenerove reakcije. ne zelim izici odavde... pricam s njih dvije. zezamo se. zelim plakati. suze mi u par navrata krenu same pa se okrenem kao da trazim nesto u torbi. ne znam sta mi je. izgleda mi kao da sam provela godine ondje u svlacionici. ne zelim ici odande. zezam se s njima... zele da odemo na kavu. kazem im da ne zelim vidjeti trenera. ne zelim izici. nagovaraju me. rasplacem se. ona me zagrli. zasto placem? ne znam... izlazim konacno iz svlacionice. uzimam stvari dok me trener nije vidjeo. sjedim s njima u kaficu. pricamo. decko mi je isto tu. nemogu izbaciti iz glave njegov pogled kad sam izisla iz borbe. bez rijeci. on dolazi do mene. gnjavi me sa borbom... odlazi uskoro. one mi govore da mi ne treba takav. zasto ga trpim pitaju me...
trener me je odlucio ignorirati kad sam se na kraju vratila. svidalo mi se je to. ostatak dana sam provela s njih dvije. smijala se. zezala.
jutros sam otisla na trening radi glupog slikanja za novine. trener mi prilazi. morat cu izvrsiti zamjene u prvom timu govori mi. kazem mu dobro. pita me zar mi je svejedno. kazem mu da je to njegova volja. kaze mi da razmislja kako da me kazni. mjesec dana suspenzije? Odgovaram mu da uradi sta god zeli...
slikamo se. govori mi da se nasmjesim. da nije bilo toliko lose. molim?? zar mi se sad ponovo ulizuje nakon svih rijeci o kaznama i suspenziji. uzimam stvari. kazem mu da idem... govori mi odmori se ti, pa se vidimo na treningu za par dana. nemocna da ista kazem samo klimam glavom.
sjedim kuci. placem. sve se prelama u meni.ne zelim misliti na to, ali stalno prozivljavam jucerasnji dan. zasto mi je sve to tako tesko palo? razmisljam... da... ja mozda jednostavno nisam dovoljno dobra. mozda nisam dovoljno dobra da ovo treniram. nisam dovoljno dobra da se ovime bavim. placem. odluka? ne mogu se natjerati da je ponovim dovoljno glasno. jedini izbor? nemam izbora... za mene je gotovo. ja jednsotavno nisam dovoljno jaka. nisam dovoljno hrabra.
gubim se... placem.
ali u sustini znam istinu. zovem Njega. trebali smo vani veceras. u 8 i po? pitam ga... govori mi ne moze, idemo u 7 i po... kazem mu da se jos moram kupati i spremiti, da necu stici. e ako ne moze u 7 i po, onda ne moze nikako govori mi. sali se. kazem ade bolan, idemoo u 8 i po. kaze mi u 7 i po ili necu nikako. kazem mu uredu, drugi put onda. spustam slusalicu. opet placem. glava mi je puna misli. odlazim da se okupam. sjedam za kompjuter. preslazem misli. pisem ovo. i da. nakon svega. jedna stvar ostaje jasna. nesto cega sam i jucer bila svjesna. gotovo je. one odstupice vise nema. vise nema kickboxinga. vise nema onoga sto sam najvise volila. jednostavno, nisam bila dovoljno jaka. ne zelim patiti u necemu sto najvise volim. jos uvijek placem. zelim da placem. bol.koliko dugo me nesto nije ovako bolilo? ipak jos uvijek osjecam.
koje olaksanje.
zelim jos pisati... ali znam da se tu vise nema sta reci.
odustajem. prestajem trenirati. i gotovo je.

sve je stvar navike, a navike prolaze za nekoliko dana. jednom mi je netko reko. i bio je u pravu.

I OPET ON. TA OSOBA KOJA JE OSTAVILA TOLIKI TRAG NA MENI. ALI BOLAN TRAG.

petak, 12.06.2009.

i svaki pogled taj... tako hladan... tako nestvaran...
svaki put kad te sretnem, a sretnem te cesto... zadrhtim... sjetim se svega sto je bilo i nastojim sto prije skrenuti pogled. ne zelim misliti na to...
maloprije sam te vidjela.
opet.
ali znas sta ? ovaj put sam odlucila uciniti drukcije.
ovaj put sam odlucila biti hrabra.
pogledala sam te. u oci.
i ti si mene pogledao.
nisam htjela skrenuti pogled.
nisi ga ni ti skrenuo.
ni jedan znak da me prepoznajes nisi dao.
a nisam ni ja.
gledali smo se nekoliko sekundi.
ali znam da si se sjetio... znam da me jos pamtis. Jaca sam od toga svega.
znam da jesam.
i koliko god me potresalo svaki dan kad te susretnem. znam da ce jednog dana prestati.
jednog dana cu te moci pogledati u oci i ne sjetiti se tko si ti bio...
ni sto si mi znacio....
i koliko god me sada potresa svaki tvoj pogled... i nemogu te izbaciti iz misli, jednog dana ce sve biti uredu. i jednog dana ce sve prestati.
znam da hoce.

zao mi je zbog morbidnih postova u zadnje vrijeme


znam da je ovo drugi post koji pisem danas... ali jednostavno sam imala potrebu napisati ovo...

sve vas voli.

littledevilgirl



NARAVNO, OPET ISTO.

petak, 21.08.2009.

. no matter what I do, all I ever think about is you. even when I'm with my boo, you know I'm crazy over you.
jako dugo nisam pisala. kad god podjem napisati post, pocnem sa gomilom gluposti i tu inspiracija prestaje. zadnjih par dana puno puta sam imala inspiracije da zapisem nesto, ali jednostavno nisam bila u prilici.
nemogu reci da je doslo do velikih znacajnih promjena kod mene.bila sam tjedan dana u dubrovniku sa prijateljicom. bilo je dobro.

~~I can be so mean when I wanna be
I am capable of really anything
I can cut you into pieces
But my heart is broken~~

neke noci nisam mogla izbjeci sjecanja na stvari koje najvise mrzim. Na Njega. onoga o kojem sam pisala toliko puno puta. onaj koji bi mi trebao najmanje znaciti. proslo je vec skoro 2 godine. i ja opet nemogu preci preko toga. koliko god samu sebe pokusala uvjeriti da je gotovo, da je to za mene zavrsena prica, uvijek se vracam na njega. cak i najmanja sitnica dovoljna je da potakne bujicu sjecanja, a potom i bujicu suza. neku noc sam se samo tako sjetila svega. stvari koje sam misla da sam zaboravila. sjetila sam se kako je izgledalo provoditi vrijeme s njim. vani. ili na msnu. sjetila sam se stvari koje mi je rekao. sjetila sam se sitnica.
on je uvijek zelio da upalim kameru, zato sto je jednostavno volio da me gleda.
on je uvijek zelio da mu saljem slike, samo zato da ih ima.
on je uvijek bio tu kada sam trebala razgovor.
on je uvijek bio tu da mi kaze lijepe stvari.
on je uvijek bio tu da me nasmije.
on me je ucio igrati countera. danas mrzim i samu spomen na ime te igrice. sjecam se jos nacina na koji sam ga pozvala van. sjecam se jos koliko mi je trebalo da skupim hrabrosti. sjecam se jednom kada sam ga blokala, jer me je bilo strah. onoga sto osjecam prema njemu. bilo me je strah. i on je trazio kontakte po msnu koje oboje imamo, bilo koga tko moze pricati samnom. i kada sam na kraju popustila, i kada smo pricali, rekla sam mu da sam ga ja misla ostaviti onako blokanog. rekao mi je: nema veze, znam ja gdje ti zivis :D a ako nista, kucni broj ti stoji u msnu, nebi mi bilo tesko doci do tebe.
i sve te stvari, sve te sitnice. toliko toga. tu noc sam plakala. i tu noc sam ga sanjala. mrzim snove s njime, mrzim razocaranje koje mi jutro donosi.
zapitala sam se zasto nikada nisam pokusala da mu se javim. toliko dugo nismo pricali. i shvatila sam : ja ne zelim pokvariti sjecanje na njega, na sve to sto smo imali. zelim ga pamtiti kao osobu koju sam voljela, i koja je mene voljela.
i koliko god se ta stara prica ponavljala, koliko god pokusavala naci izlaz, znam da postoji samo jedan.
cekati.
a to cekanje me ubija.

I MOJA POSLJEDNJA, USPJESNO RJESENA DILEMA :)

četvrtak, 10.09.2009.

suddenly I see, why the hell it means so much to me.
Premisljam. razmisljam. pokusajem, ali jednostavno mi ne ide. da, do njega mi je stalo. I dalje se vidamo, iako on ima curu. Ali ja to nemogu. Znam da je njemu stalo do mene, neki dan je otklonio sve sumnje u to. i vjerujem da je svima ovo nerazumljivo, znam da jeste. Ali ova situacija se vuce od predaleko. Previse smo pokusali, previse puta smo pokusali zavrsiti. i jednostavno ne ide. Ne idu mi osjecaji, nikada mi te stvari nisu isle. pokusala sam zaista, reci ti sve, ali sada je prekasno. ti si zbunjen. ja sam povrijedena. znam da ti je stalo do mene, ali godinu dana si vec s njom. znam da ti je stalo i do nje. I koliko god ova prica bila teska, ja nemogu cekati da se ti odlucis. Ne mogu cekati kako si rekao : da vidimo sta ce biti s vremenom. ja toga vremena nemam, jer svaki dan, ovo postaje sve bolnije. iz dana u dan je sve gore... volim biti s tobom, volim to sto s tobom mogu pricati o bilo cemu, volim jednostavno sve u vezi tebe. ali to nije dovoljno. JA nemogu biti druga, jednostavno sam preponosna za to... I ako te nemogu imati samo za sebe, onda te radije necu ni imati. a i nije fer prema tvojoj curi ovo sve raditi. dakle, ultimatum : ja ili ona... ili jednostavno receno : sklonit cu se. jer vjeruj mi, odvagala sam ja vec sve mogucnosti... i sve su osim ove sadasnje situacije nemoguce. previse je toga izmedu nas. razlika u godinama, to sto treniramo skupa, cinjenica da tvoja sadasnja cura trenira s nama i da svi znaju za vasu vezu... da, istina je... nije mi zao. jer jednostavno osjecam da imam pravo na sve ovo. zato sto sam ja ta koja je bila prva s tobom. samo sto ja nisam htjela da itko za to zna. a da sam pustila da svi znaju, mogla sam to sve sprijeciti. tvoju vezu s njom, i cijele ove situacije. ali nisam mogla. i to je to. vrijeme se nemoze vratiti. cinjenice su tu. i ja moram otici od tebe. to je najmanje bolno od svih drugih opcija.
znas sta me je natjeralo da se predomislim? da, u pocetku mi nije bilo problem. bio si i samnom i sa njom. znala sam da nemamo neki povrsan odnos. ali znas sta sam shvatila? fali mi da te imam u cijelosti, da ti mogu poslati poruku, da te mogu nazvati kad hocu. Ne zelim da se moram sakrivati kad sam s tobom. zelim nekoga tko ce mi moci poslati poruku za laku noc bez straha da ce mu cura vidjeti ili primijetiti nesto. Zelim nekoga tko ce biti samo moj, tko ce biti uz mene, zelim cijeli paket, ne samo njegove dijelove.
i zato dragi moj, ti nisi covjek za mene.


stvarno, citanjem svega ovoga shvatila sam da je vecinu pisanja na ovom blogu obiljezio on, osoba koja ja bila moja prva ljubavi koja me je toliko povrijedila. zatim moji pokusaji da volim, i da se vratim u ono nekadasnje stanje, ono osjecajno i naivno stanje koje sam u pocetku tako prezirala. na neki nacin, naucila sam voljeti samu sebe ovakvu kakva jesam. ne zelim vise promjene. zelim biti ja. i volim sto sam ovakva kakva jesam :) mozda se ne mogu predati osjecajima, ali barem uvijek znam da sam razumna i realna. stojim cvrsto na zemlji. i nista me ne moze povrijediti.
osim toga, shvatila sam naravno da su vecina mojih postova tuzni. i bas zato su lijepi. jer su iskreni, i puni osjecaja koje nebih znala izraziti ovako u bilo kojem trenutku.

i na kraju, zelim se zahvaliti nekim osobama koje su obiljezile ovaj moj virtualni zivot.

betty - ona vise nije moja virtualna prijateljica, vec i stvarna. osoba koja je uvijek tu za mene i koju cijenim jako puno. osoba kojoj se uvijek mogu povjeriti i koju neizmjerno volim.
annonimus - ona je istina, prestala pisati, medutim ostale smo jos jako dobre. ta mi je cura isto jako draga, ona je osoba koja ima slicne stavove kao ja, koja ne osuduje neka moja misljenja iako se bitno razlikuju od njenih. i zbog toga je toliko cijenim kao osobu.
melinda- njeni savjeti su uvijek dobrodosli. smatram je jako zanimljivom i zrelom osobom. svidja mi se jako to sto je iskrena, i sto se ne trudi opravdati sama sebi, vec sto prihvata stvari onakve kakve jesu. zbog toga mi je tako draga osoba.
beautifully chaotic- jako mi je draga ta cura. njeni postovi su mi uvijek nekako veseli i pozitivni. mogu se naci u dosta toga o cemu ona pise. meni jako draga osoba :)
amelia - nemam rijeci... u svakom slucaju ostavila je jako lijep dojam na mene :)
meri- iako je znam i u stvarnom zivotu, i idemo skupa i u skolu i sve, moram je spomenuti ovdje. to je osoba koju jako jako puno volim...
maybeline - ona me je tako nasmijala u razgovorima na msnu. odavno nisam upoznala tako pozitivnu curu. to me je jednostavno fasciniralo kod nje.
rawr- cura koja mi je postala draga u zadnje vrijeme. iako mi se cini da je jako razlicita od mene, opet nekako razumijem sve o cemu pise.
klarisa - jako draga osoba koja za mene uvijek ima divne savjete.

i tri osobe koje cu uvijek pamtiti iako vise ne pisu : fantom slobode, mugs i .bubu. :)

to je sve od mene...

voli vas

littledevilgirl ( zamislite da je ovo zadnje crveno, zadnji put kada sam pokusala to obojati, cijeli ovaj post mi se je pobrisao haha, tako da ovaj put ne zelim riskirati xD )

Post je objavljen 27.09.2009. u 21:05 sati.