Pregled posta

Gdje je tajna skrivena....

Teme našeg blogera izvorni_život, neiscrpna su inspiracija.
Prvo me zaškakljao tišinom…. a jučer je spomenuo znanje koje je zakopano duboko u nama…. tajne koje možemo otkriti ako to doista želimo.
Od malena se volim povlačiti u svoj svijet… svoju tišinu. Oduvijek sam se tamo osjećala sigurno i zadovoljno…. ali dugi niz godina nisam znala njegovo stvarno značenje.
Već danima imam potrebu otvoriti temu o tom svijetu… Svaki put kad krenem…. nisam sigurna da li ću pronaći prave riječi… i neće li po mene doći kola hitne pomoći.
No ipak ću pokušati….
Nemam oltare, nemam naučene tehnike kako ulazim u svoj svijet. Potpuno sam samouka… ili ipak možda nisam. Možda me u taj svijet netko dozvao… svojom toplinom namamio. Dešava mi se to spontano... Čitam da ljudi biraju vrijeme za meditaciju, postoji određeno vrijeme koliko meditiraju, postoje tehnike koje im u tome pomažu. Kod mene nije tako. Meni se to naprosto dešava… neplanski. Nemam ja pojma kako se to zove, ali znam čemu služi.
Već sam vam pisala da sam se kao šesnaestogodišnjakinja zaljubila u Berninijev kip Sv.Tereze u ekstazi…. čak sam toj grudi kamena napisala i pjesmu. E… to je to! Dešava mi se ono što možete vidjeti na licu Sv. Tereze. Padam u neko stanje ushićenja…. lijepog uzbuđenja, razdraganosti… zanosa. Obično mi se to dešava kad vozim svoje duge dionice do posla ili s posla, ako mi radio nije uključen… i najčešće prije sna. U takvo stanje me može dovesti glazba ili pročitani tekst koji me dotakne. Obično sve krene s mislima koje vrtim u glavi i koje me muče kroz dan. Krene spontani niz sjećanja… ponekad se sjetim odlomaka iz knjiga koje sam čitala prije dvadeset godina… ili izjave nekog mog moralnog uzora koje su izrečene tako davno…. i kada su izrečene nisu mi se činile toliko važne, da ću ih nakon toliko godina izvlačiti iz nekih svojih skrivenih foldera. Najčešće su to očeve rečenice, ali i rečenice mnogih koji su me ostavili, a puno su mi značili. Ne govore oni meni sada… nego u meni spontano izviru njihove misli koje su mi davno ispričali…. jer je došao trenutak kada su mi one strašno važne. Ne pojavljuju mi se samo misli mrtvih ljudi…. Pojavljuju mi se misli ljudi koje viđam svakodnevno… ali to su opet neke stare izjave… koje sam očito pažljivo pospremila negdje duboko u sebi. Ti bljeskovi nisu nepovezani…. oni se nadovezuju na ono što mi se trenutno događa…. spajaju se u priče sa nekim drugim asocijacijama i dovode me do odgovora na pitanja koja su me mučila prije no što sam potonula u sebe…. U tom svijetu postoje mirisi… ali ne mirisi ovog trenutka… nego živo sjećanje na neke davne mirise, zvukove, boje, okuse…
To je svijet u kojem punim baterije. Do prije nekih pet godina… često sam ga prekidala i misli prebacivala na stvarnost…. ali onda sam se naučila opustiti i prepustiti.
U tom svijetu se osjećam voljeno, zagrljeno, snažno, hrabro, nepokolebljivo…. a sve te to u meni nešto potiče. Kad izronim u stvarnost… osjećaj ostaje. Ne bojim se više smrti, ne bojim se bolesti, ne bojim se zlih ljudi. Ne diraju me mnoge stvari koji su me nekad izjedale.
I u stanjima kad sam „budna“ osjećam svijet iznutra…. Pomoću njega u očima ljudi koje tek upoznajem vidim njihove skrivene svjetove i nepogrešivo ih svrstavam u svoje vrijednosne tablice. I taj sam osjećaj u početku znala zanemarivati i ne vjerovati mu… ali vrijeme mi je uvijek i baš uvijek pokazalo… da je taj prvi osjećaj ispravan.
U tom svijetu sam se naučila boljoj koncentraciji u budnom stanju. Počela sam analizirati i povezivati razne događaje koji prethode nekim rezultatima. I došla sam do zaključka da ništa nije slučajno, ali ništa nije ni bez našeg izbora i djelovanja. Nama se nude prilike, mogućnosti i odgovori… a na nama je da ih povežemo i donesemo konačnu odluku – IZBOR!
Ma na koji način se samo „otvaraju karte“, bljeskaju prilike… spontani susreti, ljudi, obale, nebo, oblaci… energija… strašna sila koja nas sve pokreće. Kako li se samo razmrse čvorovi, rješavaju naizgled nerješivi problemi… koliko je samo čudnih i nepredviđenih situacija koje nam pomažu na našem putu. I dalje se dešavaju padovi... i dalje se ja ljutim, plačem i vrištim.
U takvim stanjima često zaronim i izranjam s rečenicama koje predviđaju, koje su poput molitve da dobro pobjedi zlo. U tom trenutku mi se čine kao vapaj malog crva… koji nitko ne čuje, a onda mi vrijeme dokaže da vapaj nije bio uzaludan. Ponekad se osjećam poput vještice koja je unaprijed znala što će se dogoditi.
Sav taj savršeni mehanizam reda… koji funkcionira u savršenom ritmu, pokreće samo čista i iskrena misao… Ta čista i iskrena misao povezuje se sa istim takvim mislima drugih ljudi i zajedno se pretvaraju u Čaroliju.
Taj svijet je poput enciklopedije…. velike knjižnice….u njemu je pohranjeno sve što smo doživjeli, mnoge priče koje su doživjeli drugi, a mi smo ih iz nekog razloga pohranili.
U svim tim pohranjenim podacima skrivaju se nepogrešivi odgovori na probleme koji nas muče SADA. Samo ih treba željeti i znati pročitati. U tom svijetu nema nama poznatog protoka vremena…. jer u njemu su živi i oni kojih u materijalnom svijetu više nema… njihove duše ostavile su zapise koji su nam dragocjeni i mogu nam pomoći. To je svijet koji nam jasno i odlučno daje odgovore što je dobro, a što zlo… samo ako ih želimo čuti.
Taj svijet nas uči da nismo centar svemira, da nismo najvažniji na svijetu… nego smo tek mali kotačić u tom mehanizmu… Ali isto nas tako uči da je baš svaki kotačić važan.
U tom svijetu se ne napuhuje naš ego… ali osjećamo LJUBAV i raste nam samopouzdanje… tako prirodno, izvorno i lijepo…. Tko zna kamo odluta naša misao da bi dospjela u taj svijet… možda iznad oblaka…. jer iznad oblaka nema laganja… sve je istina…
I nadovezat ću se na prošlu temu…. i napisati ono u što čvrsto vjerujem. Nema te grupe na ovom svijetu, a koju čine ljudi, koja bi pojedincu mogla podariti takvu sigurnost, toplinu, ljubav i zadovoljstvo, kao što je svijet koji spava u nama.


... kao kad kupiš dva - a dobiješ tri.... Pročitaš temu i dobiješ priču na dar....

Poslije mnogih bitaka u kojima se proslavio, jedan je japanski ratnik, samuraj, poželio naći mudraca, kojemu bi postavio nekolika važna pitanja.
Samuraj je bio orijaš, o pojasu je nosio mač, a čelo mu je bilo namršteno. Svi su mu se u strahu sklanjali s puta. On stiže pred vrata jednoga hrama, uđe u nj i ne pitajući nikoga za dopuštenje; i nađe se u prostranoj odaji za meditaciju. Tamo je sjedio malen, mršav svećenik. Ratnikov je mač zvečao dok je ovaj koračao približavajući se svećeniku.
“Oj mudri čovječe”, reče samuraj, “ja sam slavni vojskovođa, za mnom su mnoge bitke, mnogi osvojeni gradovi i pokoreni narodi. Kadar sam osvojiti sve što pogledam. Ali ne mogu naći odgovor na pitanje: gdje je i što je raj, i gdje je i što je pakao? Daošao sam k tebi da mi to kažeš, ako znaš”.
Svećenik se i ne pomače s hasure, na kojoj je sjedio. Prezrivo promotri došljaka, i reče:
“Kažeš da si vojskovođa? Pričaj to nekomu drugom. Pogledaj kako si prljav, zarastao u bradu, i neuljudan. Osim toga, zaudaraš. Sigurno se mjesecima nisi okupao. A rekao bih i da si glup i umišljen, jer oholost i glupost su braća blizanci”.
Dok je svećenik još govorio, samuraju se zažariše obrazi, ruka mu šćepa balčak mača, cijelo mu se golemo tijelo treslo od bijesa. I upravo kad je vadio mač da njime posiječe svećenika, ovaj mu tiho reče:
“Eto vidiš, to je pakao”.
Samuraj zastade s rukom u zraku. Usta mu se razjapiše, oči mu se napuniše suzama. Shvatio je u trenutku kakva se neustrašiva i velikodušna osoba nalazi pred njim - osoba koja je stavila na kocku svoj život, da bi mu odgovorila na pitanje kako valja. Preplavi ga osjećaj stida i zahvalnosti. Odjednom je osjetio ljubav i poštovanje prema malenomu, mršavom svećeniku.
“Oprosti mi”, prošaputa vraćajući mač u korice.
“A to je raj”, nježno mu tada reče svećenik. “Ovo što osjećaš, to je raj”.
(Japanska priča iz baštine zena, prevela i prepričala V.K.)


Post je objavljen 27.09.2009. u 13:52 sati.