Marketing
Prava slika 25 fps-a (report s prve festivalske linije)
Jučer je završio i službeni dio festivala dodjeljivanjem nagrada 5 po redu 25 FPS-a Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa. Festivala poznatog po tome što su na čelu festa 4 žene. Po meni premalo isproduciranog od strane kojekakvih ženskih udruga po tom pitanju. Možda zato jer su ove pripadnice "nježnijeg spola" nenametljive i podosta samozatajne, prave intelektualke nesklone samoprodukciji. Vjerojatno. Tim više zaslužuju pažnju.
No festival kao festival je poseban. Ove godine sam u dva navrata skoro pa slučajno navratio. Meni je to više izgledalo kao inspekcijski izlet na 25 FPS. Prvi dan sam nazočio programu retrospektive nizozemskog filma i to je bilo više nego katarzično iskustvo. Više iskustvo gdje sam pročišćavao svoj organizam od smislenosti i nailazio napola zbunjenjim pogledom po mraku kina SC na mnoge meni znane i neznane filmske zaljubljenike koji su pratili program u jednako tako poznatim ... spavajućim pozama, glava o ramenu je bila prevladavajuća. :)
Dakle nisam se nešto zabavio sa filmovima, no zato drugi dan je bio dan vizuelnih iskustava. IstinaBog taj dan kao sam imao potrebiti sotto voce sa strane u vidu gđice Ane "AntiUgarković". Da pojasnim. Na ovakvim filmovima da bolje shvatite što je "pisac" htio reći potrebno je ili se napiti ili se napušiti (što baš i ne bih mogao preporučiti jer to definitvno nije moj đir, a kaj se tiće alkohola on ako ga i unesete u'se neće se tamo dugo zadržati pa možete se vrlo brzo vratiti u trezveno eterično stanje ... nnda dobro).
Stoga ja sam uvijek za pozitivan kut gledanja na film. Onću reć iščašeni. Taj je najbolji.Najbolje kroz šalu i pošalicu.
I tako dok je prvi dan bilo svojevrsno ubijanje konja u meni koji je došao gledati filmove. Gdje sam više lječeći se od raznoraznih loših stvari i događaja od tjedna na minuću tražio svijetlo na horizontu nego što mi je bila ozbiljna namjera gledati filmove čini mi se da tim danom i nijesam baš upiknuo, noooo zato postoji uvijek druga šansa. Drugi dan, druga šamsa ili kako bi nam Scarlett to lijepo sročila ... "After all... tomorrow is another day."
Filmovi koje sam gledao u dva programa ... u dva zadnja programska vagona koja sam uskočio su bili stvarno zanimljivi. Iz prvog programa bih izdvojio dva vrlo zanimljiva filma. Prvi je bio snimljen u jednom kadru i zvao se Tripovi. Prikaz je to Noći vještica u jednom da li zabačenom ili ne ali svakako siromašnom južnoameričkom selu u Surinamu. Zaključujem to po straćarama i po zemljanom putu, no čega tamo ne nedostaje jest zabave.
Ovaj film, zapravo dokumentarističkog tipa, je prikaz dolaska utvara, vještica ili zlih duhova u središte sela do kud nas dovodi poput fina mirisa iz majčine kuhinje vrlo harmoničan, magičan, plesan i zarazan ritam tam tam bubnjeva. On dovodi šarenu povorku utvara koju i mi na neki način pratimo kroz oko kamere. U središtu naravno započinje sveopće ludilo plesa i šarenila boja.
Tamna materija ili Materia obscura je posljednji film iz te programske šnite. Ovaj njemački film me zapravo oduševio jednostavnošću prikaza ... ničeg drugog doli boja i pretapanja boja jednu u drugu. Ne čitajući prethodno program da se ipak donekle iznenadim i natjeram da sam pročitam iz viđenog što je pisac htio reći ... pogodio sam da je u ovom filmu riječ o nekakvoj intervenciji u samom postupku stvaranja filma. Dakle ovdje se bilo eksperimentiralo (upravo najbolje tu paše ta ključna riječ iz naslova festivala) sa "... film je napravljen od ručno obrađenih i kemikalijama prekrivenih 16 mm filmskim vrpci." To šarenilo boja je bilo prekokrasno i ukratko užitak za oči. Segment toga sam probao usnimiti svojim fotićem pa ga i ovdje donosim.
Najviše mi je sjelo (a pretpostavljam i mojoj tada slučajnoj pronađenoj sugledateljici takaj) zadnji kontingent programa nazvan : "Konkurencija 8 - Ovo je tipičan komunikacijski problem".
Možda mi je najviše taj program i sjeo zbog toga što je najbliži onom narativnom ili općenito poznatom modelu filma koji češće susrećemo ... onom smislenijem. Najzabavniji (da i to može biti na festivalu eksperimentalnog filma) od svih filmova je bio "Vor einer Welt". Lagano erotska drama iz Njemačke prikazuje nekakav planinski pesjaž u kojem se kako se kasnije kadrovi nižu nalazi 11 nagih žena koje leže u travi. U nekom trenutku dolazi i jedan muškarac koji ih sve redom obilazi. Jednu mazi s drugom cuniligira i tako sve upućuje na zanimljiv erotski film. Naravno da ne obraćate pažnju na tekst koji se iščitava u pozadini. On je suvišan i ometa. No začudno onda film u jendnom trenutku staje. Da li je time se htjelo reći da muškarac nakon što obiđe, obleti određeni broj žena prestaje ... kako su to lijepo u sadržaju programa rekli ... komunicirati sa ženama?
Osim tog filma iznenađujuć je bio još jedan film iz Vaterlanda. To je bio "Shooting locations". On je dakle zanimljivi spoj audio materijala kojeg je režiser pronašao na netu, točnije na JUbitou a onda je dodao na to slike. Riječ je o 3 audio materijala borbi. Točnije (kako sam uspio dešifrirati tijekom gledanja) borbe ekipe na paintball borilištu i jedan monolog klinca kako je to biti snajperist i što ti je za to potrebno dakle riječ je o intervjuu ili ispovijesti jednog pasioniranog igrača kompjutorskih igrica. Za kraj ove mini recenzije sam ostavio i zadnju snimku. Riječ je o snimci kako se kasnije ispostavilo pravih borbi iz Afganistana koje je telefonom prenio svojima doma na njihovu sekretaricu nečiji nije bitno čiji sin otale. Sam video tj. film je u ovom slučaju podređen audiu a to se ponekad potencira i statičnim kadrom izvan fokusa koji vas dodatno mobilizira na slušanje. Ovo je za mene uz onaj nazovierotski film pravo otkriće.
Za kraj ove večeri bio je izveden glazbeno-laserski performans "LSP - Laser / Sound Perfomance"
Edwin van der Heide. I stvarno je bilo nešto posebno. Vizulano iskustvo ali sa blagom mučninom u želucu od povelike količine basova i zvukova kao iz podruma, bez obzira prisutna publika je izuzetno uživala i dobro se zabavljala šečući se između kino redova i (po napucima samog Edwina) doživaljavajući ovaj neobičan show. Jedino mi btw nije jasno zakaj je odmah odjedrio Edo iz dvorane po samom svršetku svog showa, da i njemu nije bilo morti zlo od svega toga?
Na kraju ovim putem upućujem jedno pitanje (kako štono sam i obećao) Ane "AntiU" direkciji festivala zašto se nisu projicirali filmovi u nekoj manjoj kino dvorani u sklopu ili izvan samog SC-a.
Naravno da se osobno ne slažem s konstatacijom koja viri iz tog pitanja jer sam ipak prije svega pripadnik generacije odrasle u socrealizmu gdje se sve htjelo i nastojalo sve uvećati i podebljati. Svejedno pitanje je na mjestu i proizašlo je iz primjećenog malog broja gledatelja. Iako i taj broj je sasvim dovoljan jer teško mi je vjerovati da postoji više od stotinjak toliko i kroz takav vid filmske ekspresije filmski i kulturno osvještenih građana ovog nam grada.
Pobjednici 5. 25 FPS-a Internacionalnog festivala filma i videa su:
Erwin van ‘t Hart: Grand prix – “Još uvijek u kozmosu”, Makino Takashi; Posebno priznanje – “Nedjelja, 6. travnja 11.423, Flatform
Ana-Marija Koljanin: Grand prix – “18593, Fred Worden; Posebno priznanje – “Tripovi 6 (Malobi), Ben Russell
Milena Gierke: Grand prix – “Gregor Alexis”, Jana Debus; Posebno priznanje – “Retuširanja”, Georges Schwizgebel
Nagrada kritike: “kontrasvjetlo”, C. Girardet, M. Mueller; Posebno priznanje – “Zapadna obala”, Ulu Braun
Nagrada Fuji: “Drveće sintakse, lišće osi”, Daichi Saito
Post je objavljen 27.09.2009. u 18:03 sati.