Ljuta sam na sebe. Što molim samo kad mi nešto treba, što prizivam čudo onda kada mi ljudi ne mogu pomoći. Ljuta sam na sebe jer ljudima ne pokazujem koliko su mi bitni i važni i koliko ih volim,,dok ih ne počmem gubiti,,,,
Ovaj tjedan najradije bih izbrisala nekom čudnovatom gumicom , da ga ne pamtim , da ga izbrišem iz misli ,,,željela bih da ga nikada nije ni bilo...
Ne izleze mi iz glave slike, riječi, sjećanja,,, Bože, shvatila sam da si nas sve ovim potezom upozorio da prikočimo, da je život jedan, i da te u sekundi bude pa nestane.
Pokazao si nam kako ga tako lako, i tako neočekivano možemo izgubiti bez povratka, bez pozdrava, bez upozorenja, ,,a takvi gubici najviše bole. Jer shvatiš koliko si ga mnogo volio a tako si mu malo pokazao...Shvatiš da si ništa, prah i da ćeš prah postati...
Bože, opet ti hvala, što si nam samo pokazao, ,, shvatili smo tvoju moć, pustio si nas da plačemo, da se molimo, da se nadamo, da se kajemo, i prizivamo,,,i da vjerujemo. A nikad više u životu vjerovala nisam,,,,
Mali moj braco ,,,, velik a opet sada tako mali i nemoćan. Ne mogu a da ne plačem,,, Znam da će biti dobro,,a opet ne mogu a da ne plačem , da ne razbijam glavu mislima što je sve moglo biti,,,
Volim te neizmjerno, i znam da to znaš,,, jer si ostao s nama, jer si nam dao još jednu priliku da te volimo još više...
Život je najtanja nit , , žao mi je što sam to shvatila na tako dramatičan način, i žao mi je što sam ga shvaćala kao obaveu a ne kao dar, i žao mi je što sam cijeli život plakala i živcirala se oko nebitnih stvari...
Hvala ti Bože....
Post je objavljen 27.09.2009. u 11:39 sati.