Marketing
Uvrebani vrebač
Franjo Janeš: »Noć mrtvih živaca«, roman, Algoritam, Zagreb, 2009.
U jednom novozagrebačkom parku, oivičenom vrlo prometnom avenijom, garažama i superneboderima, događaju se strašne stvari. Ima prestrašenih, ima ozlijeđenih, a ima i mrtvih. Aktera tih zbivanja ima od deset do petnaest, neki su se tu zatekli kao pojedinci, neki u paru, neki pak čine grupu, a ima i životinja. Uglavnom ne znaju jedni za druge, ali interakcije između pojedinih članova tog silom prilika stvorenog skupa ljudskih i ostalih živih bića, izazvane bilo podlom namjerom bilo pukom slučajnošću, višestruko su isprepletene. Tko će koga zaskočiti, tko će koga, da prostite, naguziti, tko će u koga ispaliti četrnaest metaka, tko je uvrebao vrebača, tko nije uspio snimiti garažni snuff-film, ali mu se posrećilo snimiti ulični, kome se uopće nije posrećilo, koga je u odsutnom času izdala sreća, a koga srce, koga su štikle spasile, a koga upropastile, i kakve veze s cijelom tom pričom imaju fluorescentna mačka, minijaturna zamka za medvjede i beba u kontejneru… to su neka od pitanja koja će se u godinama što slijede postavljati na kvizovima radi potvrđivanja ili produbljivanja znanja o ovom urnebesno smiješnom i groteskno jezovitom romanu.
Janeš je za protagoniste svoga romana odabrao doista spaljene likove, različite jedino stupnjem njihove ludosti i izborenom hijerarhijom u suštinski najdonjim dijelovima društvene ljestvice. Međutim, to je tek početak mozaika strave i smijeha: tim je ionako poremećenim likovima u zamršenom kolopletu uzročno-posljedičnih zbivanja pisac natovario i zadatke koji toj ludosti daju priliku i da se razmaše. Naravno, ništa im ne polazi za rukom (jer, drugi su likovi tu da ih ometu, zbune, prestrave, ponište), čak i kad se radi o banalnom dolasku iz točke A do točke B, pogotovo ukoliko put između te dvije točke vodi kroz spomenuti park.
OK, imamo lude likove i otkačene događaje u romanu, sve obojeno crnim s oštrim nijansama krvavog, ali zabava tu ne prestaje: Janešovo pripovijedanje je onaj pravi začin koji dojam urnebesa diže za nekoliko potencija. Najbliži i najvećem broju potencijalnih čitatelja najrazumljiviji opis stila kojim se pisac ovdje poslužio bio bi u riječi: alanfordovski. Ili, recimo, šijanovsko-tarantinovski. A to shvatimo kao veliki kompliment. Maštovite i bezobrazne jezične kombinacije, igre riječima, slogovima i njihovim značenjima dodatno flambiraju ovaj već dobrano zamiješani književni specijalitet. Izokrenuti i novostvoreni pojmovi na grafemskim razvalinama starih općih mjesta ponekad čak upućuju i na angažiranost teksta, socijalnu, političku ili edukativnu, neizbježno satiričnu, češće još i ciničnu. Ali, pogodili ste, to nije sve. Postigavši sve što se moglo na sadržajnoj razini, pisac se u ovome romanu još igra i tekstom kao formom, grafičkim subverzijama podvlači već dovoljno atraktivne fabularne. A ni to nije sve - knjiga ima na korice prikeljeni CD s pjesmama autorovog benda, a te se pjesme kao kukavičje jaje provlače i kroz roman, najčešće u prizorima kad ih likovi, uglavnom ne htijući, slušaju na radiju.
Uglavnom, tko uobičajenu domaću književnu produkciju drži dosadnom, tko traga za štivom koje nudi malo više uzbuđenja, akcije, krvi, eksplozija, perverznog seksa, straha i jeze, političke nekorektnosti, jezične maštovitosti i raskalašenosti; za literaturom u kojoj pošteđeni neće ostati ni policajci, ni gradonačelnici i njihova razmažena djeca, ni umjetnici, ni znanstvenici, ni liječnici ili psiholozi, ni njihovi pacijenti, ni umirovljenici, ni hendikepirani, ni estradne i medijske zvijezde - tko dakle traži takvu beskompromisnu prozu čitajući »Noć mrtvih živaca« izuzetno će se zabaviti, a na trbušnim mišićima izgraditi besprijekorne pločice.
(Objavljeno u Glasu Istre, 9. svibnja 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 22:05 sati.