Marketing
Klopka za uobraženog osvajača
Veselin Gatalo: »Priče za nemirnu noć«, zbirka SF&F priča, Međunarodni centar za mir - Planjax, Sarajevo, 2008.
Svojevremeno sam obožavao jednu omanju zbirku priča belgijskog pisca Marcela Mariena: u Likovima s krme većina pričica nije zauzimala više od jedne stranice, rijetko dvije do tri, ali svaka je bila izuzetno nabijena dramatikom i izuzetnom karakterizacijom likova. Dugo su mi te Marienove priče bile uzor za pojam kratke priče uopće, a i danas mi često posluže kao dokaz da se na jako malo prostora može reći jako puno, ne uskraćujući ništa što nam treba da bismo razumjeli i doživjeli i likove i radnju, a da opet možemo uživati u primarnoj svrsi kratke priče: pripovijedanju. Netko drugi bi rekao: stilu. Ja ću reći: neodoljivoj želji da pročitane retke čujemo izgovorene, skoro šaptom, uz odsjaje logorske vatre, negdje u divljini, u atmosferi u kojoj su priče nekoć izvorno i nastajale, za zabavu i pouku u isti mah.
Na te davno spoznate zakonitosti kratkopričaškog umijeća podsjetila me zbirka Priče za nemirnu noć mostarskoga pisca Veselina Gatala, autora čije sam druge knjige već predstavljao. U žanru znanstvene fantastike Gatalo je dosad u vlastitoj knjizi objavio samo izvrstan i Sferom nagrađeni roman Geto, no po njegovim kratkim SF&F pričama znamo ga i iz pazinskih istrakonskih zbirki i iz raznih drugih višeautorskih publikacija. Sad su one tu, na jednom mjestu, nekoliko znanih uz puno veći broj neznanih, i ovako, između istih korica, zajedno umnogostručavaju dojam jako dobro izučenog pripovjedačkog zanata, po kojemu smo Gatala i prije cijenili.
I ove su priče odreda kratke, na po nekoliko stranica svaka, ali unatoč vrlo različitim motivima, svaka je od njih dramaturški vrlo pomno izgrađena i vrlo nabijena doživljajima i zbivanjima, kao da se u svakoj kondenzirao po jedan mali roman. U njima prevladavaju klasični znanstveno-fantastični ili fantasy zapleti: susreti s izvanzemaljcima, kataklizme i posljednji trenuci čovječanstva, nevolje koje donose novi izumi i tehnologije, sraz čovjeka i umjetne inteligencije, nelagoda u susretu s nadnaravnim, osvajačka arogantnost čovjekova u istraživanju svemira, propitivanja što je ljudsko i što je normalno…
Kroz te će nas priče voditi napeto pripovijedanje, često prekinuto šokantnim preokretom na samome kraju. Evo samo jednog primjera: južnjački vojnik iz američkog građanskog rata obraduje se izvanzemaljcu u astronautskom skafanderu i njegovim moćnim oružjima kojima će moći preokrenuti ishod rata… ali se nemalo iznenadi kada došljak iz svemira skine kacigu i otkrije crno lice.
Broj likova je u većini priča carverovski minimiziran: drama se počesto događa tek između njih dvoje, ponekad čak i samo s jednim likom, koji svojom sviješću i postupcima oponira čitavom čovječanstvu ili nekom drugom entitetu… Gatalo je i dosad u svojoj literaturi pokazao da posebno voli životinje, pa se i u ovoj zbirci naprosto moralo naći nekoliko priča s animalnim glavnim likovima, a neke od njih razrađuju vrlo zanimljiv motiv seljenja ili posuđivanja duše odnosno svjesnosti između čovjeka i životinje.
Naravno da Gatalove znanstveno-fantastične priče razotkrivaju i ismijavaju slabosti čovjekove, bilo univerzalno na razini čovječanstva, bilo na razini prepoznatljivih i lako identificirajućih osobnosti. Čovjek je, najnovija povijest to zorno pokazuje, unatoč evoluciji i napretku, još uvijek agresivna napuhana samoživa budala, pohlepan je i posesivan, uobraženo uvjeren da je dominacija svemirom i svim drugim bićima njegova sudbina i misija.
Pisci znanstvene fantastike već odavno uvjeravaju čovjeka da je zapravo izuzetno malen, i da bi bolje bilo da svoje karakterne osobine, i kao čovjek i kao čovječanstvo, stane humanizirati i mijenjati barem u istom ritmu u kojem napreduje i tehnološki. Pisci znanstvene fantastike su, međutim, najčešće izvrsni socijalni psiholozi: znaju da će budalaština nadvladati razum. I zato je čovjek itekako zaslužio sve što mu se događa i što će mu se još dogoditi u znanstveno-fantastičnoj literaturi. Pa tako i u ovim pričama Veselina Gatala. Jako dobro ispričanim pričama.
(Objavljeno u Glasu Istre, 18. travnja 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 21:54 sati.