Marketing
Svemirski tramvaj
Jadranka Bukovica: »Nepoznati u svemiru«, SF-roman, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2009.
Još uvijek živahna domaća znanstvenofantastična književna scena lani nam je podarila petnaestak SF i fantasy romana i zbirki priča, a ovogodišnja se produkcija, s uobičajenom istrakonskom zbirkom, zakotrljala i s jednim romanom. Jadranka Bukovica je dosad objavila nekoliko desetaka SF i fantasy priča u istrakonskim sferakonskim, essekonskim i drugim zajedničkim zbirkama te fanzinima i časopisima; objavila je i nekoliko mainstream knjiga za djecu i odrasle, a Nepoznati u svemiru joj je prvi veliki uknjiženi SF rukopis. Da veći, poveći! Kao što i priliči space-operi.
Inače, kada kažemo space-opera, obično na umu imamo monumentalnost svega što se u »svemirskoj« znanstvenoj fantastici javlja kao motiv. U ovome podžanru SF-a naprosto se mora zahvatiti monumentalan prostor, i u svemirskim razmjerima i u razmjerima čvrstoga tla raznih nebeskih tijela na koje se radnja povremeno spušta; događaji u space-operama protežu se također i u velikim vremenskim razdobljima te stoga zahvaćaju i velik broj likova, često protegnut kroz više generacija.
Roman počinje klasičnom motivacijskom situacijom: planet Zemlja nije dobro, ali ne zato što su ga ljudi svojim nemarom uništili, već zato što Sunce ulazi u opasnu fazu svoje zvjezdane zrelosti, i uništavajući zračenjima skoro sav život na našem planetu, zajedno s atmosferom, prisiljava čovječanstvo na traženje drugog načina preživljavanja. Taj drugi način je, naravno, odlazak u svemir, u potragu za drugim planetom koji bi mogli nastaniti. Međutim, nit' se zna postoji li igdje u svemiru takav pogodan planet niti su ljudska znanost i tehnologija do tada uspjeli svladati tehnologiju učinkovitog međuzvjezdanog putovanja. Jedini izlaz je konstruirati najveći mogući svemirski brod koji si tadašnje čovječanstvo može priuštiti i u njemu povesti sve preživjele ljude (a ima ih tek nekoliko tisuća) na dvadesetogodišnji let do kometa koji upravo nailazi, sletjeti na njega i vidjeti hoće li on moći, poput nekog svemirskog tramvaja, odvesti ostatke ostataka čovječanstva do željene nove postojbine.
Zaplet nastaje kada putnici zemaljskog broda, stigavši do kometa, shvate da je druga ljudolika civilizacija eonima ranije došla na zamisao o korištenju repatica kao ekonomičnog svemirskog transporta te se radnja romana dalje grana poput rascvjetale munje na mračnom olujnom nebu. Paralelno se odvijaju mukotrpna kolonizacija novoga planeta, na koji su Zemljane uputili njihovi novostečeni napredniji tutori, i upoznavanje tog naprednijeg entiteta, koji pod kontrolom drži čitav svemir. Na planetu, nazvanom MIR, ljudi grade naselja i organiziraju svoj život, ali ne raspolažu modernim tehnologijama, osuđeni su na rudimentarni alat i ručni rad; mnoga su se tehnološka umijeća izgubila u višedesetljetnom skrivanju pod površinom umiruće Zemlje i u dvadesetogodišnjem svemirskom putovanju; sve znanje čovječanstva sačuvano im je tek u nekoliko sanduka knjiga koje je na put ponio njihov vođa, tajanstveni Starac. Novi planet nije uvijek prijateljski nastrojen, a k tome ispunjen je i bićima, neka od njih su čak i inteligentna, neka pak izuzetno opasna, za čije postojanje ni viši entitet nije znao. I svemoćnoj vrhovnoj kontroli ponešto izmakne…
Svakako da je najveća vrijednost ovoga romana u žanrovski tipičnom moralnom propitivanju granica čovječnosti i prava čovjeka, kao samo jednog od mnoštva živih bića, da sebi, pa makar i u slučaju borbe za opstanak, podčinjava druga bića ili narušava prirodni ustroj. U spektru mogućnosti koje otvara tema susreta čovjeka s inteligentnim životom različitim od sebe, roman Nepoznati u svemiru čak nudi i neke intrigantne eksperimente u traženju putova suživota ljudi i drugih bića ili pak mogućeg biološkog razvoja čovjeka. Ipak, rečenicom, frazom, stilom, znanstvenom i fabularnom uvjerljivošću i logikom, ovaj će roman vjerojatno zadovoljiti tek mlađe čitateljstvo ili one koji znanstvenofantastičnu književnost ne poznaju dovoljno da bi uvidjeli i mogućnost drukčijih rješenja.
(Objavljeno u Glasu Istre, 4. travnja 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 21:45 sati.