Marketing
Od Kafke do Disneyja
Vlatka Jurić: “O punom i praznom«, zbirka priča, Aora, Zagreb, 2008.
Nakladnička kuća Aora najveće je osvježenje u domaćem nakladništvu u posljednjih godinu-dvije. U toj firmi radi netko jako hrabar, ali i jako pronicljiv. Umijeće prepoznavanja dobre literature i većim dijelom sasvim novih spisateljskih talenata u zadnjih se pet-šest proznih izdanja ove izdavačke kuće već prepoznaje kao poslovično. Još će nas i razmaziti.
Tragačima za domaćim proznim biserima nedvojbeno će se svidjeti još jedna Aorina knjiga (o nekoliko drugih već sam pisao) - zbirka priča Vlatke Jurić O punom i praznom. Ne dajte se zbuniti kad vam kažem da su to priče - o pričanju priča. Uzmite te priče otvorenog srca, povjerujte mi na riječ kad vam kažem da su po ozračju i motivima nešto između Kafke i Disneyjevih crtića, i pripremite se na to da ćete na neke od njih uzdisati, možda malo i zacmoljiti, na neke ćete se prestrašiti i neće vam biti baš jednostavno ugasiti svjetlo, na nekim će vam mjestima zadrhtati prepone, a neki će vas nevjerojatno romantični pasusi gurnuti u sanjarenje. Međutim, nad svim će motivima, likovima i zapletima lebdjeti umijeće pripovijedanja, ono »kako« se pripovijeda vješto će i drsko manipulirati onime »o čemu« se pripovijeda, a osobnost pripovjedača mijenjat će razine, poskakivati očištima, nerijetko će to aktivno pripovijedanje postati i vaše, čitateljsko, ovisno već o tome kakav ćete ritam zadavati šutke sricanim slogovima.
Od čudesnog i magičnog do naturalističkog (bit ćete uvjereni da opipavate opisanu prašinu ili blato), od masovnih scena u dramom zahvaćenom velikom prostoru, do intimnih proživljaja kojima je lokacija sasvim nebitna - vrludaju priče Vlatke Jurić. Čujte samo ovu rečenicu: »Izlazeći, skoro je odvukla sobu kroz vrata«. Ili, pak, dio o ljubavniku koji se smjestio »u toploj udubini kroz koju mora proći svaki njen dah«.
Većina priča ima taj pojam i u naslovu: Priča o punom i praznom, Priča o gladi i pohlepi, Puna kapa priča, Bezimena priča, i tako dalje, i to upada u oči, ne kao nešto loše, dakako. Kako i o čemu pripovijedati, to nas ove priče ne poučavaju, nego nas otkrivenim začuđuju, bilo da je riječ o gotovo fantasy scenografiji drevnoga sela koje prinosi žrtvu biću što jamči plodnost, urod i svekolik opstanak zajednice; bilo da je riječ o putovanju vlakom u čijem vagonu istodobno egzistiraju (i to nas podbada kao namjerno podmetnuta puška koja nikako neće opaliti) - peć na drva i tajanstveni putnik s laptopom. Priče su prepune takvih kontrapunkta. Čežnja za ljubavlju zadovoljava se, doista se zadovoljava u - nipošto divljim i raskalašenim već prije nježnim i relaksirajućim, ali na kraju krajeva ipak - orgijama.
Kulinarsko osvajanje srca suprotnoga spola temeljeno na laži izjalovljuje se zbog istog gurmanskog doživljaja iz druge ruke, gdje laž nije zakrilila stvarnost. Na drugom pak mjestu opet se poslužilo gurmanlukom, ali ne u svrhu osvajanja već neke vrste zarobljavanja, potkrijepljenog još i zmijskim ugrizom (stvarnim ili prividnim?). Konačno pronalaženje idealne ljubavi skončano je i konačnim nestankom s ovoga svijeta, koji ne moramo nužno shvatiti kao smrt. Nevjerojatan ljubavni četverokut isprepleten sa zoomorfnim transformacijama i čarobnjačkim pakostima u bajci Bestijarij također u raspletu glavnim junacima dodjeljuje spasenje i propast u isti mah.
Putovanja i lutanja bez dolaska na cilj; traganja koja imaju svrhu dok se traženo ne pronađe, a onda i tragači gube smisao postojanja; mnogo detalja koji naizmjenično grade i sklad i apsurd; motivi, učahureni jedan u drugi, žive samosvojno bez obzira u kojoj se priči nađu - to su, uz već rečene, neki djelići kafkijanske atmosfere što se provlači ovom zbirkom. Ali nipošto ta atmosfera nije turobna ni tjeskobna; tu sad do izražaja dolazi ono disneyjevsko, u dozama ljepote (lika, krajobraza, interijera, romantičnog doživljaja) kojima se zbunjujući dijelovi teksta vraćaju u balans razumljivog i dražesnog. Pripovijedanje, da, to ćemo doživjeti čitajući ovu zbirku, vješto pripovijedanje gustih i vrlo ispunjenih priča.
(Objavljeno u Glasu Istre, 28. ožujka 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 21:39 sati.