Marketing
Odrastanje u kažinu
Renato Baretić: »Hotel Grand«, roman, Algoritam, Zagreb, 2008.
Pričaš tako priču, postaviš osnove, predstaviš likove, naznačuješ moguće zaplete i onda je počinješ razarati. Pričaš je i dalje, ali je dovodiš u sumnju, sam joj nalaziš i razotkrivaš slabe točke, otvaraš druge mogućnosti, potičeš simpatije čitatelja, iznevjeriš im očekivanja, pojačaš napetost u fabuli i dalje se igraš mogućnostima, i pritom se nesumnjivo dobro zabavljaš, s kulminacijom u postavljanju dva moguća završetka, a možda i više. To nam je, eto, priredio Renato Baretić u svom trećem romanu. Toliko se poigrao konstrukcijom i formom, gotovo do samouništenja uvriježenog pojma romana. Ovo je možda prije nešto poput interaktivne knjige. Nije to, da se razumijemo, ništa novog ni posebnog, kad je to vješto napravljeno kao kod, recimo, Itala Calvina, onda nam je uživanje u formi čak i veće od uživanja u sadržaju.
Baretićev je interaktivni roman samo prilagođen »novim tehnologijama«, ili bolje rečeno, novim trendovima u popularnoj kulturi. Upravo ta (iskonstruirana, naravno, jer pisac Baretić je morao napisati i ono što u romanu izgleda kao da nije napisao pisac narativnih dijelova) interakcija daje dodatnu vrijednost »Hotelu Grand«. Jer, pred nama unutar korica knjige nije samo fabularni roman o izbjegličkoj bosanskoj obitelji koja u nekom dalmatinskom gradu vodi javnu kuću, »kažin«, s ukrajinskim prostitutkama, kao obiteljski biznis, a u tom hotelu-kažinu kroz djetinje spoznaje i pouke o životu prolazi dječak Filip.
Pisac romana i sam postaje lik kada, u toj Baretićevoj konstrukciji, dijelove svog romana malo-pomalo »iskrcava« na tuđi blog. Oko tih na refule ostavljenih odlomaka razvijaju se rasprave među blogerima, oni u svojim komentarima iznose dojmove o pročitanom, komentiraju likove, hvale ili kude piščev stil, njegovu umješnost dočaravanja bosanskog, dalmatinskog i ukrajinskog jezika u dijalozima, špekuliraju o vjerodostojnosti, odnosno istinitosti događaja u romanu, zamjeraju na pretjerivanjima ili banalnostima pojedinih scena, sugeriraju dalji razvoj događanja. Kroz stavove o romanu iznose i svoje životne stavove, zbog čega se zatim i međusobno svađaju ili podbadaju, neki čak i samo laprdaju o situaciji u zemlji i svijetu.
U tim su blogerskim komentarima »ostavljeni« i brojni tipfeleri, koji su nekim komentatorima i osobni zaštitni znak. Sve je skoro kao i na bilo kojem pravom blogu. U tim fiktivnim komentarima s fiktivnog bloga razvija se kao neka paralelna radnja s paralelnim likovima, što uvelike utječe i na našu čitateljsku pozornost: nakon pročitanog odlomka romana jednako nas zanima i što će biti dalje, ali i što će o upravo svladanom odlomku reći ti blogeri-komentatori.
Prema kraju, pisac koji pod nickom Condoleezo i sam sudjeluje u raspravi na blogu, počinje sve više uvažavati sugestije komentatora, raspravlja s njima, ponekad im se čak i ispričava zašto je u romanu nešto riješio na način koji izaziva nezadovoljstvo, a svakako je vrhunac te pseudokomunikacije poziv pisca blogerima da predlože, pa čak i sami napišu, kako bi roman mogao završiti.
Pitanje je bi li bez tih »interaktivnih« intervencija osnovna fabula »Hotela Grand« (dakle, tekst koji bloger-uljez ostavlja na tuđem blogu) bio dostatan za samostalan roman, ili bi, zbog svoje više-manje pravocrtne naracije, bio malo pretanak. Doduše, u njemu ima i prekrasnih sekvenci s dječakom Filipom kao glavnim likom i njegovim povremenim partnerima - malo starijim dječakom Zeleom, ukrajinskom djevojčicom Haljom, tjelohraniteljem Martinom i drugim odraslim likovima, a imamo i paralelnu radnju o odraslom Filipu koji se nakon dosta godina vraća u hotel svoga djetinjstva iz razloga koji su isprva nejasni, no kasnije se kanaliziraju u pravcu osvete. Ima i sasvim uspjelih satiričkih aluzija na isprepletenost politike, policije i mafije, ili na odnos prema ratnoj zbilji onog vremena. Sam za sebe, Condoleezov bi roman bio solidna televizična priča o odrastanju u neobičnim okolnostima. Ovako dopunjen, Baretićev »Hotel Grand« je pomalo i priča o statusu književnosti u današnjem vremenu.
(Objavljeno u Glasu Istre, 28. veljače 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 21:28 sati.