Marketing
Karlovačke hrpice
Ljubo Pauzin: »Slučajni bestijarij«, roman, Aora, Zagreb, 2008.
Već je postalo gotovo pravilo pa me ništa više ne može iznenaditi: kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje.
Roman Slučajni bestijarij funkcionira najmanje na tri razine. Prva je priča o odrastanju i sazrijevanju u nevelikom gradu, stjecajem okolnosti - Karlovcu, iako je prikaz toga grada - jako velikoga kad si dijete, a sve manjega kako odrastaš - poprilično univerzalan, bez obzira na neizbježne njegove rijeke, poneke imenovane ulice i zgrade s pedigreom. Djetinja osobnost i njeno spoznavanje svijeta, ugode i traume, sreće i tragedije, stereotipi obiteljskih povijesti u doba socijalizma - to je obrazac za kojim su posezali mnogi pisci, ali su i ostajali samo na njemu. Ovaj autor u portretiranju svoga grada ide dalje, i tu bi bila druga razina, vjerojatno zamišljena kao noseća: grad čine ljudi, a u tome urbanome mnoštvu zapažaju se i pamte iznimnosti, originalni karakteri, osoba koje su nečim obilježile pamćenje određenog vremenskog ili prostornog isječka dosadašnjeg života. Taj niz portreta, to je trebao biti taj »slučajni bestijarij«, u koji su se uplele i neke odavno mrtve, ali za spoznavanje grada važne osobe, poput Dragojle Jarnević ili Slave Raškaj.
Puko pripovijedanje o gradu i ljudima opet nije ništa novo, međutim sada smo na trećoj razini: pripovjedačevoj komunikaciji s čitateljem. Činit će se, na mahove, da nas tim intervencijama pripovjedač kao na nešto priprema, upozorava, usmjerava, no sasvim ćemo se zbuniti (dok se ne naviknemo i prihvatimo da je to - to) u trenucima kad nam pripovjedač prizna da nam je lagao, da nas je zavodio na krivi put, da ga to što je načeo i za što nas je zaintrigirao zapravo nimalo ne zanima, već će se, pristojno nas upozorava, sada fokusirati na nešto drugo. Ovo vragolansko pripovjedačko meandriranje izvedeno je vrlo pristojno, s poštovanjem, i nema nam druge nego slegnuti ramenima, prihvatiti igru i dalje slijediti priču.
Ali, naravno, to nije sve. Ovo »o čemu je roman« možemo vrlo bezbrižno i sasvim zanemariti te uživati u ljepoti rečenica i izričaja pisca. Toplo i glatko, emotivno i slikovito teku riječi i rečenice, slike i kompozicije, s posebnim osjećajem za krajobraz i njegove mijene, ali i za duševna stanja likova. »Sylvia Plath se ljubila sa smrću onako kako se Slava Raškaj ljubila s vodom i snijegom«, pročitat ćemo i uzeti dah koji ćemo zadržati na rečenici »Obje su tako moćno čeznule za ljubavlju, pa ih je ta golema žudnja skršila«, i napokon ga ispustiti na misao »Blago onima koji su voljeni, teško onima koji su se na ljubav priviknuli«. Mnogo puta pripovjedač će nas natjerati da zamislimo kako, recimo, »psovke padaju na pločnik kao ukradene šalice«, ili da pognemo glavu i osjetimo stvarnu bol u vratu čitajući prizor stradanja djevojčice, pripovjedačeve sestre, koju je udario vlak.
U jednom trenutku tajna ovog romana nam se razotkriva i u pripovjedačevu priznanju da zapravo on svoje priče pred čitateljem slaže u hrpice, na svaku se od njih pomalo dodaje s različitih stranica, iz različitih poglavlja, jer se pojedine priče opiru dovršetku, jer se »kružno lome, opiru sinkroniji i pravocrtnom redoslijedu«. Ne ljutimo se na pripovjedača, prihvatimo ovakvu njegovu ponudu kao odloženi užitak jer zašto bismo sve o sitnim leptirićima vodencvjetovima koji poput snijega zasipavaju namreškanu Kupu saznali odjednom kad se na taj čudesan motiv možemo vratiti još nekoliko puta?
Posumnja li netko da je na pisca ovog romana utjecao pjesnik, u istoj osobi već odranije razotkriven, unutar istih korica nakon romana nudi mu se Pauzinova poetska zbirka Meteor je pao na zemlju, prvi put objavljena prije osam godina, u tom izdanju odavno nestala i, po ocjeni nakladnika, vrijedna ponovnog objavljivanja.
(Objavljeno u Glasu Istre, 7. veljače 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 21:15 sati.