Marketing
Balkanski safari
Nebojša Lujanović: »S pogrebnom povorkom nizbrdo«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2008.
Što dijeli običnog čovjeka od neobičnog, gdje je granica između sudbina sasvim prosječnih i pripovjedačima nezanimljivih i onih u kojima leži priča što ju samo vještim ispitivanjem, odmjerenim nutkanjem i podilazećim podizanjem ega valja isisati iz njenog nositelja? Letvicu običnosti pisci često znaju postaviti vrlo visoko, ograđujući se zapravo od mogućnosti da opisuju prosjek svojih čitatelja, pa tako tragaju za ekstravagantnim karakterima, onima koji gotovo i ne postoje. Ako su i stvarni, tim gore jer nevjerojatnost sadržaja što ga takvi likovi mogu dati literaturi sasvim zamagljuje mogućnost da nekog takvog doista možemo i sresti, na ulici, u kafiću, u čekaonici kod doktora…
U pričama Nebojše Lujanovića dominantan motiv, čini se, nisu neobični i nesvakidašnji likovi i njihove sudbine, već samo traganje za pričom. Sudbine likova u ovim pričama najčešće jesu neobične, pokatkad i sasvim lude, ali ti likovi koji nose priču uglavnom nisu glavni. Uvijek su u prikrajku neki aktivni pripovjedači - dokoličari koji u birtiji prepričavaju život i sudbinu nekog trećeg, novinar koji od klošara s ulice očekuje da će dobiti materijal za atraktivnu reportažu, sporedni akter nekog događaja koji jedini može taj događaj i prepričati jer je glavni akter poginuo, nestao ili otputovao. Tragači za pričama se u tom traganju postupno razotkrivaju, prepoznaju, ogoljuju, spoznaju da je priča zapravo u njima, i to takva koju, nažalost, nitko ne bi uvrstio u burzu atrakcija i spektakla. Zato su, zbog vlastite besperspektivnosti, osuđeni da uočavaju i prepričavaju, pa tako na neki način i žive, tuđe priče.
Naravno, vrijeme i mjesto, zemlja i porijeklo, nasljeđe mržnje, sukoba i netrpeljivosti, okvir su sudbina koje se događaju likovima ovih priča. Najčešće su to Bosanci, svih triju nacija, no ovaj spektar tragikomičnih sudbina obuhvatio je i poneku dalmatinsku i purgersku, a privremena promjena zavičaja, najčešće zbog bijega od svega što je junaka pojedine priče odredilo, što mu nije baš milo, gotovo da je scenarističko pravilo u ovoj zbirci. Promijeniti mjesto boravka i života, otputovati zauvijek, nestati iz jednog i stvoriti se u drugom životu, vodilja je junacima Lujanovićevih priča na putovanjima iz planina k moru, iz sela u grad, iz domovine u inozemstvo, no šok i preokret nastupa kad se u nesuđenom utočištu zatekne skoro isto ono od čega se pobjeglo, što se, mislili su i nadali se junaci ovih priča, kod kuće zauvijek ostavilo.
Tako, primjerice, na multinacionalnom prekooceanskom cruiseru iskrsavaju zatomljene balkanske nesuglasice, još naglašenije i otežane utezima odnosa favoriziranja i podređenosti Indijaca, Filipinaca, Talijana, Poljaka, Ukrajinaca i drugih (u priči Pobuna na brodu Astoria); a privremeni suživot među raznonacionalnom bosanskom emigracijom u Švicarskoj kvare navijačke napetosti izazvane europskim rukometnim prvenstvom (u priči Zajebo si se). O tome da poimanje rata ovisi s koje strane se gleda i kojim se jezikom o njemu govori poneku će gorku misao reći priče Zbogom doktore Admiroviću, u kojoj ranjenog vojnika HVO-a greškom dovode u bolnicu muslimanske vojske, ili pak Safari gdje se zaplet vrti oko pogibije dvojice Šveđana koji su platili turistički paket-aranžman sudjelovanja u balkanskom ratu.
Ima u ovim pričama i drukčijih bjegova. Unatoč naslovu, Osmijeh s hiljadarke trpka je priča o Arifu, radniku u zeničkoj željezari, kojeg su uvjerili da se baš njegovo lice nalazi na tek tiskanoj novčanici od deset dinara, onoj negdašnjoj popularnoj »hiljadarki«. Obiteljsko prokletstvo, kao izgovor za nemoć da se nešto u vlastitom životu promijeni, motiv je od koga kreću crnohumorni zapleti priča Sve je to ljubav i Baksuz, a zbirku zaključuje svojevrsna parodija na filmove o talijanskoj mafiji u američkim velegradovima, priča Tisuću i jedna smrt, ali smještena naravno u Zagreb. Šećer na kraju (iako je smještena u sredini zbirke) neka bude priča Pred svečane zavjete, o nemoći časnih sestara da kultiviraju petogodišnjaka rođenog u bordelu, što naposljetku jednu od pripravnica uvjerava da je pogriješila u izboru životnog puta. Takve su pogreške nanizane u sudbinama junaka, i glavnih i sporednih, u svim ovim pričama i sasvim je umjesno na kraju se pitati što je u njima obično, a što neobično…
(Objavljeno u Glasu Istre, 31. siječnja 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 21:10 sati.