Marketing
Ljubav i smrt
Vlatko Ivandić: »Ljubavne priče iz grada kraj mora«, zbirka priča, Vuković & Runjić, Zagreb, 2008.
Nakon dva ljubavna romana, pulski se pisac Vlatko Ivandić u svojoj najnovijoj knjizi, premijerno predstavljenoj prije nepunih mjesec dana na pulskome Sajmu knjige, vječnom temom ljubavi pozabavio u kratkim pričama. Lokalizirane u prepoznatljive ambijente najvećeg istarskog grada, s ponekim kratkim izletom likova u bliže istarsko ili malo udaljenije okružje, ove priče osim o osobnim sudbinama na neki način pričaju i priču o najnovijoj povijesti Pule.
Naime, osim o karakternim osobinama likova, nužno ćemo morati ponešto spoznati i o značajkama tog konkretnog mikro doba u kojemu se zbiva radnja svake pojedine priče. Smjenjivat će se tako, ovisno o generacijskoj pripadnosti pojedinog lika, vremenske i prostorne kulise što govore o odlascima i dolascima, prisilnim ili dobrovoljnim, o atmosferi koja kroz otprilike dva desetljeća motivira, hrani ili obeshrabruje likove, daje im ili im oduzima životnu energiju, i tako utječe, među ostalim, i na njihov emotivni život.
Autor je odabrao vrlo dopadljiv koncept za nizanje priča u zbirci: svaka je priča naslovljena ženskim imenom, osim zadnje koja u naslovu ima muško i u kojoj se pretapaju sudbine i životni putovi petnaestak likova iz prethodnih priča. No, iako naslovi upućuju na ženski pogled, većina priča ima muške glavne likove, i većini je zapleta polazište u stanju ili osjećaju osamljenosti. Te su osamljenosti, međutim, uvjetovane i značajkama mikro doba u koje je smještena priča: jedan će lik tako ostati sam zbog toga što je njegova nesuđena ljubav morala otići u vrijeme kad su mnogi tako morali otići, drugi, pak, u opsjednutosti poslom i trčanjem za profitom naprosto neće imati vremena za osjećaje, treći će prerano odrasti i patiti što na vidiku nema srodne duše, četvrti će se unatoč braku osjećati osamljenim, petome, pak, upravo takvo stanje odgovara iako mu svi oko njega žele pomoći da više ne bude sam…
Šesnaest ljubavnih priča unutar istih korica moglo bi navesti skeptičnog čitatelja na očekivanje da će se situacije ponavljati, na pomisao da sve što se o tome ima reći stane u jednu jedinu pripovijest, ali takvu skepsu rastjerat će već i nekoliko početnih priča. Drama ljubavi zgušnjava se u inicijalnom trenutku prihvaćanja ili odbijanja, taj je trenutak neponovljiv i ništa ne može popraviti posljedicu tog čina. Neovisno o njenom ostvarenju, ljubav traje kao putokaz ili teret života sve do smrti, a upravo je ta vremenska odrednica u nekolicini priča u ovoj zbirci zadana kao vrijeme radnje, s tragičnim događajem kao emotivnom kulminacijom. Ako je konačna potvrda ljubavi u njenoj negaciji smrću jedna krajnost Ivandićevog pristupa ljubavnoj priči, druga krajnost zatiče se u postavljanju ljubavnog odnosa kao latentnog, nikad ostvarenog, realno čak i neostvarivog, ali emotivno za oboje nespojenih partnera ispunjenijeg od službenih i priznatih veza u njihovim stvarnim životima.
Još jedna draž Ivandićevih ljubavnih priča je u tome što se u njima sukobljavaju dva oprečna uobičajena nazora o biti ljubavi: onaj o njenoj vječnosti, i onaj o njenoj neumitnoj prolaznosti. Oba ishoda, u pričama u kojima je takvo sagledavanje bitno, polazište često nalaze u djetinjstvu, u djetinjim naklonostima, savezništvima, solidarnostima, udruživanjima radi zajedničkog otpora ili zaštite. Odrastanje prisiljava potencijalne partnere da te fluidne odnose iz djetinjstva definiraju, ili ta prisila, češće, dolazi od ostalih ljudi iz okoline glavnih junaka, štoviše, i od njihovih legalnih odraslih partnera. Primjer takve fluidizacije motiva ljubavi je priča Marta, možda jedna od najljepših i najpotresnijih u cijeloj zbirci.
Treba još nešto primijetiti o ovim pričama, što će prvo upasti u oko onima kojima su se svidjela dva ranija Ivandićeva romana: pripovjedački stil ovdje je sasvim drugačiji, naracija je brza, dinamična, faktografska, vrlo kratkih i informativnih rečenica s gotovo nimalo opisa; pola života proleti kroz kratke skice u jednom jedinom odlomku, što u ovim vrlo kratkim pričama pažnju uspješno drži na onom bitnom. A ono bitno je, za Vlatka Ivandića kao pisca i za nas kao čitatelje, spoznaja da unatoč nebrojenim mogućim opisanim, naznačenim i naslućenim kombinacijama, još uvijek ostaje otvoreno pitanje: što je zapravo ljubav.
(Objavljeno u Glasu Istre, 10. siječnja 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 20:59 sati.