Marketing
U prehladi živi ideja
Boris Dežulović: »Poglavnikova bakterija«, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb, 2007.
Poglavnikova bakterija treća je prozna knjiga Borisa Dežulovića, i osobno sam, zbog sve tri, oduševljen što je ovaj izvrstan autor u književnosti potražio odmor ili pročišćenje od novinarstva. Bez obzira u kojoj formi i za koju svrhu piše, Dežuloviću je, čini se, životna misija razotkrivanje laži i farsi što ih državotvorni vrh novodemokratskog hrvatskog društva zajedno sa svojim prirepcima plete veličajući svoju povijesnost, bezgrešnost, ekskluzivizam, zaslužnost, i u bilo kojem drugom obliku otjelotvoren kompleks veće vrijednosti.
Ovome će se piscu na satiričkoj meti naći svatko tko svojim javnim (ili tajnim, tim gore po počinitelja) djelovanjem dokazuje da ne zna misliti, i svatko tko zamišljene, nametnute, utuvljene ciljeve stavlja iznad univerzalnih, općeljudskih. Neće biti pošteđene ni marionete ni oni koji povlače njihove konce, jer oni su lice i naličje istog sustava vrijednosti. Naposljetku, od pera ovog autora stradat će i utemeljitelji odnosno provoditelji svakog sustava institucionalizirane nejednakosti, i narušavanja bilo čijeg integriteta u ime tog sustava nejednakosti. Čak i nakon što oci takvih ideologija nestanu s lica zemlje, ali dalje žive fanatični sljedbenici koji djelo i misao svojih idola drže trajnom zvijezdom vodiljom.
Takve, u našoj nacionalnoj političkoj kulturi više nego prepoznatljive osobine, najbolje i najduhovitije opisuje naslovna priča, Poglavnikova bakterija, urnebesno smiješan triler o tajnom društvu koji za buduće generacije njeguje i čuva - upravo »to« iz naslova. Poglavnik je, naime, negdje potkraj života bio prehlađen, pa je prehladom zarazio i neke od bliskih suradnika. Stoga nakon poglavnikove smrti, iz tajnog društva njegovih štovatelja netko uvijek mora biti prehlađen, ali ne bilo kako, već se mora zaraziti isključivo od prethodnog nositelja poglavnikove bakterije, jer jedino tako može živjeti ideja…
Meni se u zbirci najviše sviđa priča Velika laž Bepa Partugalotovog, koncepcijski vrlo bliska romanu Mirakl Jiřija Škvoreckog. Iako je malo prerazvučena, pripovjedački je bravurozna, i iako slutimo u čemu je na kraju zapravo stvar, uživat ćemo u naraciji i stilu kojom nas autor uvodi u otočki svijet grubog i okrutnog humora kojim se »ono drukčije« drži na distanci. Priča slijedi trostruku petlju: mjesni šaljivci namještaju lokalnom ridikulu i dežurnoj svačijoj žrtvi pakosnu spačku kojom za javnost ispada da se dogodilo nešto što se nije dogodilo, no da se to nije dogodilo znade samo spletkaroška grupica, koja se naslađuje i uživa u tom svom ekskluzivnom znanju. Međutim, sve se preokreće nakon spoznaje da je žrtva spletke akter najistinitije od svih triju mogućih priča, ali znanje o toj istini ostaje ekskluzivno samo za njega (i za pripovjedača, koji slučaj rekonstruira vrativši se na rodni otok godinama poslije). U ovoj se priči zapravo mogu iščitati višestruke dimenzije i značenja odnosa osobnog i grupnog odnosno društvenog, pojedinca i zajednice, javnog i tajnog, priznatog i nepriznatog, istine i laži, podviga i grijeha.
Priča Batman: the beginning uspostavlja čudnovatu korelaciju između vremena, prostora, i aktera događaja iz Drugog svjetskog rata u dalmatinskom zaleđu, koje je povezala i od nesretnije sudbine spasila drvena skulptura Gospe. Crveni šejtan je lociran puno uže, u poraće malog bosanskog sela, ali zahvaća puno šire, progovara o međucivilizacijskim i interkonfesionalnim netrpeljivostima i nerazumijevanju kroz nevino djetinje dvoumljenje oko prirode Djeda Mraza. Priča Smrt je, kao kuriozitet zbirke, napisana na srpskom, i kroz vremenske skokove prati više generacija jedne obitelji, u dijelu svoje povijesti hrvatske, u dijelu srpske, u dijelu bosanske, čiji muški izdanci kao da su pogađali naći se na mjestu najvećih pogibija ili masovnih zločina na balkanskim prostorima posljednjih stoljeća, od Mostara preko Kragujevca do Srebrenice. Naposljetku, završna Bijela točka groteskna je priča o nogometu, u čijoj se kulminaciji jedna trpka obiteljska priča prelama s kladioničarskim muljanjem i namještanjem rezultata. Maestralna je ovo zbirka, jedna od najboljih domaćih proza u posljednjem desetljeću.
(Objavljeno u Glasu Istre, 20. prosinca 2008.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 20:40 sati.