Pregled posta

Ženski dio kuće

Bajam Ilkullu: »Zapisi iz harema«, roman, Zoro, Zagreb, 2008.

Ne, nije greška: ovo je djelo domaćeg autora. Bajam Ilkullu se tako, naravno, ne zove, ima sasvim obično domaće ime i prezime, bavi se nekim svojim zanimanjem, otprilike pola godine živi u Istri, a pola u Zagrebu, ali pisac je to osebujnog pogleda na književnost i na autorstvo: reći će on tako da ako je netko već sposoban cijelu knjigu izmisliti, najmanje što mu se još može dozvoliti jest da izmisli i ime autora koje bi toj knjizi najviše odgovaralo. Iako piše već odavno, Zapisi iz harema su mu prva objavljena knjiga, no u pripremi ima još nekoliko, a svaku će, kaže, potpisati drugim imenom.

Ovaj je roman jedinstven u hrvatskoj književnosti. Zapravo je teško povjerovati da je u današnje vrijeme moguće napisati prozu koja toliko odiše istinskim ugođajem otomanskog srednjovjekovlja, predočenog tako vjerno da u autoru razotkriva jako dobrog poznavatelja povijesti i običaja Turskog Carstva. K tome, povijest mu nije struka, sve to temeljito istraživanje i proučavanje poduzeo je samo zato da bi napisao ovaj roman.

Harem je, dakle, pretežito mjesto radnje, susretanja i međusobnih odnosa sasvim solidne galerije likova, i muških i ženskih. No ako nas naslov navuče na raskoš, blještavilo i razuzdanost filmskih harema, nećemo u ovome tekstu naći očekivano. Spomenuti harem naime pripada jednom manje važnom veziru u vladi turskoga sultana, k tome već ostarjelom, a i pomalo čudnom, više ga zanimaju zvjezdoznanstvo i ezoterija nego čulni užici. No, kad smo već kod čulnih užitaka, ušavši ovim romanom u otomanski srednji vijek još ćemo nešto naučiti: nije harem bludilište, čemu nas je, primamo li površno ono što gledamo, naučio Hollywood. Harem je, naprosto, ženski dio kuće. U njemu žive žene, tu provode dan, uče, održavaju higijenu, kuhaju, i sve drugo. Naravno da se uz ostalo pripremaju i na ugađanje svom gospodaru, ali znade proći dosta vremena, pa i mjeseci i godina, da za tim uopće ne bude potrebe. Uz harem su, poslovima logistike i sigurnosti, vezani i muškarci i, opet, nisu to kao u filmovima otromboljeni eunusi opasani širokim zakrivljenim sabljama. Ljudi su to različitih porijekla i prošlosti, pretežno naravno vojničke, no takvu je prošlost imao svaki muškarac u Turskome Carstvu onoga doba. I sudbine žena raznolike su: neke je tu dovela sretna, a neke nesretna sudbina, neke su odvedene, neke su kupljene, neke su tu pak naprosto - našle posao.

I u takvoj se jednoj sredini, gdje povrh odnosa među ljudima savršeno leži i svaki predmet, svaka tkanina, svako jelo ili komad nakita što bi ga pisac ubacio među likove, polako razmotavaju osobne priče, osobne sudbine i povijesti, ali i rasvjetljavaju sadašnje uloge pojedinih članova te nevelike zajednice. U tom se haremu zapravo događa nešto slično onome što gledamo u »Big Brotheru«: ima prijateljstava, a ima bogami i intriga, ima osvajanja naklonosti i pritajenih ljubavi, čak i razmjene nježnosti između žena. No, u tom se haremskom svijetu stvari događaju sporo, čak nakon stanovitog vremena provedenog u čitanju i ne očekujemo više neku akciju koja bi bila uvjetovana takvim mjestom radnje. I onda ćemo, čak i prije polovice romana, shvatiti: harem je zapravo samo zamka. To nije mjesto tajni, to je naprotiv mjesto gdje se svjetonazor jednog vremena i duha tog vremena može upoznati do u tančine. Kroz Ilkulluov harem ući ćemo u um otomanske žene, ali još više otomanskog muškarca, a iz tog prostor-vremenskog određenja dalji će nas razvoj događanja sve više voditi k općeljudskom.
Nagon čovjekov ka spoznaji svijeta i svemira, koji nijedan režim i nijedna religija ne mogu zatomiti, želja za znanjem u sredini i vremenu u kojem znanje može biti opasno i naposljetku humanizam koji je jedini ispravan plod poštene primjene stečenih znanja, a također u vremenu i prostoru kada ni biti humanist nije uvijek poželjno i podobno, to je zapravo skica poruke ovoga romana. Vrijedi pročitati ovu knjigu, i zbog već rečenog, ali i zbog nečeg što se ne vidi na prvi pogled, već se polako spoznaje i usvaja: u ovaj su roman učahurene, aluzijama, citatima, čak i posuđenim likovima, i duhovitim (iako na prvi pogled preintelektualnim) bilješkama na kraju i mnoge druge knjige, one uz koje smo odrastali i koje su nas, barem neke, nadam se, poučavale i odgajale u duhu univerzalnog humanizma.

(Objavljeno u Glasu Istre, 25. listopada 2008.)


Post je objavljen 26.09.2009. u 20:21 sati.