Marketing
Usud krvi
Jurica Pavičić: »Patrola na cesti«, zbirka priča, VBZ, Zagreb, 2008.
Južnjaci. Svojeglavi, prgavi, temperamentni, nametljivi, konzervativni, pomalo zatucani, grubi, alkoholu skloni, plemenski odani, patrijarhalni, pomalo lijeni, zaluđeni nogometom. Možda doista pojma nemamo koliko doista istine i koliko temeljnih pogrešnosti ima u ovom nizu predrasuda o Dalmatincima. Svaki mikrosvijet ima svoje ekstreme, i na jednu i na drugu stranu, no zloća će ljudska rado generalizirati; ono što je vidljivo, odnosno ono što udara s naslovnica, večernjih vijesti i crne kronike, uzet će kao značajku čitavog tog svijeta, i tako se prema njemu odnositi, životareći na sigurnoj udaljenosti od njega. Tek ulazak u taj svijet otvara one prave oči, dopušta stvarnom spektru karaktera da se rastvori i popuni kockice u mozaiku tog šarenog mnoštva svega i svačega, svega što imamo i oko nas doma, ma gdje na kugli zemaljskoj bili.
Takav jedan ulazak u dušu Dalmatinaca daruje nam Jurica Pavičić ovom zbirkom priča. Ima, naravno, u ovim pričama likova koji se potpuno uklapaju u stereotipe i predrasude, ali ima i onih drugih, jednako autohtonih, koji se tim stereotipnim karakterima suprotstavljaju. Brat bratu, otac sinu, kćer roditeljima, prijatelj iz djetinjstva drugom prijatelju - sučelit će se uz ogromne duševne napore, počesto i nenadoknadive osobne žrtve, svojim bližnjima koji se prema njima ponašaju onako »kako je odvajkada i kako vazda treba biti«, svojim će životnim putem pokazati da ne mora uvijek biti tako »kako treba biti«, i da usud krvi nije konačan. I ljudima obilježenima porijeklom iskonska je osobina čovječnost, ona ne čuči kao latentna snaga već dominantno određuje svako ljudsko biće; ona je, a ne devijacija prenaglašena predrasudama, bit osobnog puta prema sreći i miru.
I zato su glavni likovi Pavičićevih priča najtužniji ljudi na svijetu. U njima samima sve štima: sustav vrijednosti kao da se ravna prema deklaracijama Ujedinjenih naroda, svakodnevica im je ispunjena sitnim, ali za druge neškodljivim porocima, na svome sudbinom određenom mjestu u obitelji, zajednici ili društvu oni funkcioniraju kao pouzdani kotačići velikog mehanizma. Ruzinave natruhe tome stroju što ima obaviti zadaću i ništa više od toga, korov tome vrtu što ima svake sezone donositi regularne plodove, dolaze iz najneočekivanijeg pravca, od najbližih i najmilijih, od obitelji i negdašnjih prijateljstava.
Kad umjesto oslonca ti sporedni likovi postanu klimave konstrukcije koje prijete da će i glavnoga junaka sa sobom povući u bezdan, on zna da također mora napraviti nešto »što se mora napraviti«, da nemilosrdno mora otfikariti taj uteg. Cijena je međutim prevelika, junak ili junakinja priče moraju u sebi mnogo toga pregristi i mnogo mostova za sobom spaliti, i znaju da će itekako požaliti jer uništavaju nešto što im je najdraže. Ili je – moglo biti najdraže, da se nije izrodilo u samodopadno čudovište koje opstaje sasvim nesućutno ujedajući također svoje najbliže.
Junaci Pavičićevih priča ponekad ni ne učine ono »što bi trebalo«, već nakon spoznaje da nešto drastično treba učiniti, umrtvljeno čekaju da se to dogodi samo od sebe ili da to učini netko drugi. Tuga tada nije ništa manja nego da su sami poduzeli korak. Usud krvi nosi svoj neminovni rasplet.
Većina se ovih priča aktivira nekim aktualnim događajem za kojim slijede prisjećanja glavnih junaka na obiteljske i osobne povijesti, u kojima se pak razotkriva niz frustracija proisteklih iz osobnih i obiteljskih odnosa. Prvu priču, Drugi kat, nebo, pripovijeda kćer oca poduzetnika, kojeg je insistiranje na osobnoj, ali vidno tradicijom uvjetovanoj viziji sretne budućnosti za obitelj, pretvorilo u tiranina od kojeg obitelj bježi. Deset, devet je priča o bračnoj idili koju iz temelja narušava preuzimanje skrbi za bolesnog oca. Skupljač zmija je ratna priča s fino razvijenim karakterima u kojoj se nevjerojatno suptilno razvaljuje granica između »manjeg i većeg zla«.
Naslovna priča, Patrola na cesti, kao simbole dvaju mentaliteta suprotstavlja dva brata, policajca i kriminalca, s čitavom širom obitelji između. I tako redom prema kraju, kroz epizode kojima su okidači radnje u ratnim zgodama, nogometnim i navijačkim doživljajima, svakodnevnoj egzistencijalnoj muci, odrastanju, starenju, bolestima ili pogibijama, moralnim padovima i grižnjama savjesti, niže se i oblikuje izuzetno osjećajan portret jednog podneblja, južnog svakako, južnjačkog nedvojbeno, ali svima bliskog i shvatljivog. Odlične su to priče!
(Objavljeno u Glasu Istre, 30. kolovoza 2008.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 20:08 sati.