Ljudi religije-teologije nosioci tog koncepta:
Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro, 15. listopada 70. pr. Kr. — 20. rujna 19. pr. Kr. Kalabrija) prvosvećenik je rimske poezije i Augustove restauracije. Pripada vremenu Cezarova nasljednika Oktavijana Augusta.
Vergilije je rođen 15. listopada 70. pr. Kr. u selu Andes blizu Mantove (Mantua), u sjevernoj Italiji. U ovome kraju ima keltskih i ilirskih naselja pa latinitet Vergilijevog imena nije sasvim pouzdan. Nije bio iz imućne porodice, ali je od mladosti veoma pažljivo obrazovan, za što se pobrinuo njegov otac. Mladost je Vergilije proveo djelomično u školama Kremone i Milana (Mediolanum). Potom je došao u Rim gdje je studirao retoriku, medicinu i filozofiju, prvenstveno Epikurovu kod epikurejca Sirona.
Zbunjivi i stidljivi Vergilije nije imao uspjeha kao javni govornik. Ali je već u mladosti pisao uspjele manje pjesme po uzoru na aleksandrijske pjesnike i neoterike Katulove družine, učeno i intimno. Nalazimo tako u njegovoj mladosti one elemente koji će biti značajni i za njegovo pjesništvo: blizinu selu i prirodi, solidno i široko obrazovanje prožeto retorikom, koja stoji pored poezije sklone erudiciji i artizmu. Nije mladog Vergilija obišlo ni ono kolebanje između filozofije i retorike, karakteristično za antičko obrazovanje u kome su se filozof i retoričar neprestano borili oko vodstva. Sačuvana je pod Vergilijevim imenom jedna kratka pjesma, u čiju autentičnost nemamo razloga sumnjati, gdje se mladi pjesnik oprašta od retorike i od pjesništva da bi se sasvim posvetio Epikurovoj filozofiji. Pa opet se i u toj pjesmi Vergilije ne oprašta sasvim i zauvijek od pjesništva — smatra da su povremeni izleti u pjesništvo čak i epikurejcu dozvoljeni. Ali pjesništvo je pobijedilo nad filozofijom, i to pjesništvo u kome je i retorika našla dosta mjesta.
U Rimu je Vergilije prijateljevao s elegičarem Kornelijem Galom, s povjesničarom Azinijem Polionom i sa Alfenom Varom, koji je po svoj prilici također pisao pjesme. Ovim prijateljima posvetio je neke od svojih »Pastirskih pjesama«, i to Galu desetu, Polionu četvrtu i osmu, Varu devetu. Na nagovor Azinija Poliona spjevao je zbirku pastirskih ekloga po uzoru na Teokrita, »Bukolike«. Također piše i didaktički ep »Georgike« koji se sastoji od četiri knjige (upute o ratarstvu, voćarstvu, stočarstvu i pčelarstvu).
Uskoro postaje prijatelj uglednog i bogatog Mecene (Maecenas), potomka kraljevske etruščanske loze. Postaje i intiman prijatelj pjesnika Horacija. U Horacijevu »Putu u Bruidizij« čitamo kako Horacije, rodom sa juga Italije, i Vergilije, rodom sa sjevera, prate Mecenu, koji putuje važnim političkim poslom. Taj realistički opis pokazuje prijateljske odnose koji vladaju u ovome krugu obrazovanih pjesnika čiji zaštitnik Mecena i sam sastavlja stihove, ali mu je glavna briga da i u djelima njegovih prijatelja nađe izraz Augustova politika "obnove". Vergilija rano upoznaje i sam Oktavijan August pa ga postepeno sve čvršće veže za sebe i svoju kulturnu propagandu. Tako Vergilije djelom »Bukolike« i spjevom »Eneida« postaje glavni predstavnik Augustova vladanja, visoko cijenjen i od samog Augusta koji mu osigurava udoban i povučen život.
Posljednjih deset godina života proveo je Vergilije većinom blizu Napulja, a ponekad i na Siciliji. Godine 19. pr. Kr. polazi na put u Grčku i Anadol s namjerom da upozna te krajeve prije nego dovrši spjev Eneidu i posveti se potom sasvim filozofiji, jer ga ova želja iz mladosti nije napustila. Do smrti je radio na tom epu, sastavljenom od 12 pjevanja koje je kasnije postalo rimskim nacionalnim epom. U Ateni se nađe sa Augustom koji ga nagovori da se vrati. Krhka zdravlja, Vergilije se već u Grčkoj razboli, stigne lađom do Brindizija u Apuliji gdje umire 20. rujna 19. godine prije Krista. Njegovo je tijelo preneseno do Napulja i tu sahranjeno. Bio je, kažu, seljačkog lika, omanji i punašan, ali krhka zdravlja. Tih, skroman i jako stidljiv, izbjegavao je javnost, pa su ga stoga zvali Parthenias.
Aurelije Augustin (Tagasta 13. novembar 354. - Hippo 28. august 430) je bio kršćanski svetac.
Aurelije Augustin je jedan od najvećih kršćanskih filozofa. Rođen je u Tagasti u Numidiji, porijeklom Berber. Aurelije Augustin je bio jedan od filozofa srednjovjekovne filozofije koji je imao veliki uticaj na razvoj dalje skolastike. U početku bio učitelj gramatike i retorike a kasnije se oduševljava kršćanstvom i postaje svećenik. U svom dijelu Ispovijesti opisuje svoju mladost i lutanje. Izlaz iz skepse nalazi u činjenici samoizvjesnosti; "sumnjam, dakle jesam". Pod uticajem je Platona i novoplatonizma. U njegovoj filozofiji Bog ima središnje mjesto, i On je uzrok i svrha svega, svemoguć je premudar i predobar. Sve dobro potječe od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra. Zastupao je voluntarističko gledište - volja je bitna moć, čovjekova je volja i odluka sloboda - nezavisna o razumu i svijesti. Zastupnik je Teocentralizma - Bog stvara odlukom svoje volje svijet.
Srednji vijek je obilježila Augustinova eshatologija. Ovaj biskup iz Hippoa, koga se smatra " najuticajnijim misliocem zapadne intelektualne tradicije" strukturirao je historiju prema Kristova "tri adventa": stvaranje, utjelovljenje i sudnji dan. Pozivao je da se kršćani ne bave samo početnim i prošlim događajima već i krajem historije. Uostalom, svu svoju teologiju zasnovao je Augustin na dva grada i prema toj teologiji pravi građani Božjeg Grada žive očekujući konačni advent. Također je podsjećao one koji su željeli odrediti kada će se Krist vratiti da je u Djelima 1,6.7 Krist čak i apostolima odbio otkriti kad će to biti: "Stoga je zaludno kad pokušavamo računati i ograničiti broj godina koje preostaju ovom svijetu, pošto iz usta Istine čujemo kako nije naše da to znamo".
Iako je bio teolog, Aurelije Augustin je u svom promišljanju o historiji društva i čovjeka realist i racionalist. Njegovo poimanje historije i društva ima veliki značaj jer on nadilazi jedno stoičko, pesimističko i metafizičko kršćansko poimanje svijeta koje se zadržavalo na socijalnoj statici, a odbacivalo historiju kao takvu.
Dijeli historiju na šest perioda:
• Od Adema (Adam) do Potopa,
• od Nuha (Noj) do Ibrahimama (Abraham),
• od Ibrahima do Davuda (David),
• od Davuda do Babilonskog carstva,
• od Babilonskog carstva do Isaa (Isus),
• od Isaa do Apokalipse.
On želi spoznati dušu i Boga. Smatra da sva dobra potiču od Boga i da je Bog svrha svega. Augustin ističe značaj volje za čovjekov život. Ona je izbor i odluka nezavisna od razuma. Poznata djela Aurelija Augustina su:
• Ispovijesti
• O državi božijoj
On razlikuje državu u kojoj je centar čovjek i božiju državu koju smatra pravom. On tvrdi da je jedino vjera pravi put do spoznaje.
Aurelije Augustin je bio prvi kršćanski teolog, filozof koji je uočio određene nedorečenosti, proturječnosti kršćanskih dogmi, te je u svom djelu „O Božijoj državi“, te dogme nastojao da učini, prvom konkretnom, neproturječnom cjelinom koja će u potpunosti odgovarati kršćanskom putu spasenja, te približavanje čovjeka ka onom transcedentalnom. Augustin je bio snazi intelektualnog stvaranja, jedan od najznačajnijih kršćanskih mislilaca, mada se u potpunosti pridržavao kršćanske dogme i kategorije onog transcedentalnog.
On je u svojoj analizi zbiljske socijalne zbilje imao jedan racionalistički, realistički, historijski pristup svojoj analizi propasti Rimskog carstva. Kada je Rim 476. god propao, Augustin postavlja temeljno pitanje, zašto je Rim propao kada je to bio Sveti Grad?
Iz ovog pitanja on među prvima izvodi dvije paradigme, jednu o ovozemaljskoj, a drugu o Božjoj državi. Božija država je utemeljena na kategoriji kršćanske milosti i njena je zadaća da kršćane ujedini u vječnu zajednicu blaženstva. Ovozemaljska država je produkt zla i ona je od đavola, te je stoga Rim i morao propasti.
Augustin socijalne i kulturne procese posmatra kao historijske kategorije, gdje se historija odvija kroz šest etapa. On ove historijske procese individualizira i posmatra ih kroz prizmu individualne, historije Isusa Krista, koja je ujedno i opće-čovječanska historija.
Tako, prema Aureliju, imamo proces rađanja, razvoja, sazrijevanja, raspeća, uskrsnuća i ponovnog dolaska.
Prema njemu država, društvo predstavlja jednu organsku cjelinu koja je dinamična i u konstantnim je promjenama. On društvo posmatra kao historijsku kategoriju. Prema njemu društvo nije jedan završen, stalan, konstantan sistem, nego u sebi sadrži široke historijske mogućnosti i perspektive. Kada on društvo i državu posmatra, definira ih kao historijske kategorije koje nisu ništa drugo nego druga strana i proces cjelokupng života Isusa Krista, onda je Augustin po ovom stajalištu preteča jedne nove filozofske discipline koju definiramo kao filozofiju povjesti.
Toma Akvinski (oko 1225.-1274.), jedan od najpoznatijih filozofa kršćanske skolastike (srednjovjekovna filozofija). Njegova dva glavna djela su: "Protiv zabluda nevjernika" (Summa contra Gentiles), i Summa Theologiae, koja je priznata kao vrhunsko dostignuće srednjovjekovne sistematske teologije. Toma Akvinski je u svom cjelokupnom opusu nastojao da protivrječnosti krščanske dogmatike prevlada na taj nači da stvori koherentne religijske dogme. On se u izgradnji krščanske logike oslanja na Aristotelov Organon, a prihvata i Platonovu filozofiju o dominirajućoj ideji nad materijom. Kao teolog polazi od dvije temeljne krščanske dogme: praroditeljskom grijehu i vječnom ispaštanju. Kao rezultat toga temelj njegove teološko filozofske antropologije je spas i put prema spasenju. Također, zastupa kolektivitet, dominaciju nad ljudskim rodom, a ne individualni život pojedinca.
Akvinski se bori protiv neoplatonskih tvrdnji o svijetu koje su potekle od Augustina i Ibn Sine, koji svode čovječanstvo na posmatrače svijeta u kojem je sve propisano i gdje je sve izraz Božije volje. Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da je čovjek glavni autor svojih djela. Njegova sinteza aristotelovog učenja i krišćanskog učenja postati će glavna okosnica filozofije katoličke crkve.
U svojoj gnoseologiji (teoriji spoznaje), Toma Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da saznanje podrazumijeva izvjesnu sličnost između onoga koji saznaje i onoga što se saznaje, iz čega slijedi da saznanje počinje čulnom percepcijom.
Toma Akvinski je u potpunosti valorizirao grčku filozofiju, posebno Aristotelovu logiku, teoriju Platona i Plotina o općem dobru i nepokretnom pokretaču, te to prilagodio kršćanskom učenju. Njegova stajališta dala su poseban doprinos u profiliranju kršćanskih dogmi koje je stvorio u 13. vijeku. U epohi zrelog feudalizma njegovo učenje će postati oficijelnim učenjem Katoličke crkve 1870 godine.
Također je razvio, kada je riječ o državi, teoriju suvereniteta, gdje narod dobrovoljno prenosi određene ovlasti na suverenog kralja, monarha. Ovu njegovu teoriju narodnog suvereniteta, preuzet će neki teolozi, franjevci i protestanti i razviti je u politički sistem, u jedan koherentan teoretijsko-politički sistem. Mada se zalagao za teoriju narodnog suvereniteta u borbi između rimskog papinstva i svjetovnih vladara, Toma je stajao na strani papinstva, teokratskog apsolutizma.
Za razliku od Aurelija Augustina, on društvo posmatra kao statičan, zatvoren sistem ponavljanja jednog te istog. Ako je na djelu društvo kao zatvoren sistem, nepromjenjiv, ono nema određenu perspektivu, te je njegova vizija svijeta romantičarsko-pesimistički obojena.
Analogno Aristotelu on čovjeka posmatra kao društveno biće, on je kauzalno i nužno po svojoj prirodi vezan za društvo, a njegova društvenost se ispoljava kroz sferu jezika, kulture, običaja i tradicije. Analogno Aristotelu, prema njemu fundament, zadaća države je da proizvodi vrline, iz ove temeljne zadaće proizilaze sve druge funkcije države.
Ovozemaljska država nije ništa drugo nego priprema pojedinaca, kršćana za onozemaljsku državu. Država je, dakle, sredstvo za realizaciju neke više svrhe, a to jest put spasenja.
Iz ovog se da izvući zaključak, da Toma Akvinski daje primat i vladavinu crkve nad državom. Ustvari kod njega, pošto je sve do renesanse, religija totalno vladala cjelokupnim svijetom socijalnog života, se država i religija izražavaju kao druga strana ili oblik same države. Država nije ništa drugo, nego samo jedna od teoloških formi religije. Tako država ima prevashodno religijsko, teološko određenje i svrhu.
Isaac Newton, engleski fizičar, matematičar i astronom (rođen 4. januara 1643 preminuo 31. marta 1727). Jedan od najvećih prirodnih naučnika u historiji.
Engleski fizičar, matematičar i astronom Isaac Newton rodio se na Božić 1642. godine u mjestu Woolsthorpe u okrugu Lincoln u Engleskoj. Nakon poroda bio je praktično otpisan, ali je ipak uspio preživjeti. Newtonova majka uskoro se preudala pa se o malom Isaacu brinula baka. Još dok je pohađao osnovnu školu Isaacov ujak William Esconty primjetio je kako njegov nećak nije običan dječak već da posjeduje nesumnjive crte izuzetne nadarenosti. Newton je veoma rano pokazao i vještinu u pravljenju raznovrsnih naprava kojima je zarađivao i svoje prve honorare. Umjesto da s vršnjacima uživa u dječijim nepodopštinama mali Isaac je konstruirao mehaničke lutke, fenjere kojima je plašio praznovjerne seljake, drveni sat koji se sam navijao, mlin s proždrljivim mišem, koji je istovremeno bio i mlinar i glavni pokretač naprave i još puno toga.
Srednju školu završio je u gradiću Grenthem. Završivši srednju školu Newton se po preporuci svog ujaka upisuje na Cambridge kao najsiromašniji student. Stoga je morao raditi teške poslove kako bi zaradio za život i školovanje. Sveučilište je rangiralo svoje studente. U samom početku Newton je bio zadnji na rang listi, ali se vremenom talentom i znanjem izdvojio se i nametnuo. O tome dovoljno govori i činjenica da je odmah nakon završenog studija dobio mjesto predavača na istom fakultetu na kojem je studirao.
U periodu od 1664. do 1666. godine Londonom je harala kuga pa se Newton mogao na miru udubiti u svoje zamisli vezane za mehaniku i dinamiku i tako postaviti temelje svom životnom djelu. Newton je tih godina radio tako intezivno da se skoro razbolio. Nakon što je kuga minula Newton se vratio u Cambridge gdje je 1669. na mjestu profesora matematike naslijedio svog učitelja Isaaca Barrowa. Prvo je predavao optiku, a potom i druge predmete među kojima se našala i geografija. Čak je objavio i jedan udžbenik geografije. U Kraljevsku akademiju Newton je primljen na osnovu refraktorskog teleskopa kojim je promatrao Jupiterove satelite. Teleskop je izradio sam Newton pokazavši tako savršeno poznavanje složenih tehnoloških postupaka od kojih je najsloženiji bio brušenje ogledala. Izbor u Akademiju donio je Newtonu i prvi sukob i to s fizičarem Robertom Hookom. Hook je bio fizičar, hemičar, astronom i arhitekt, čovjek nepostojanog karaktera koji nije imao strpljenja raditi dugo na jednom projektu i čuvati za sebe otkriće do samoga kraja. Zbog toga je dolazio u mnoge sporove s drugim naučnicima koji su njegove ideje dovodili do konačnog ostvarenja. Između ostalog prigovarao je svakom da ga je pokrao. S Newtonom se sporio zbog teorije svjetlosti. Za razliku od Hooka Newton je kao rijetko koji naučnik bio nesklon iznošenju svojih ideja u javnost prije njihove konačne obrade. Za njega je bilo sasvim prirodno da utroši 20 godina za neki posao. Ipak, nije bio tajanstveni ili sujevjeran. Laskanja i priznanja dolazila su sama po sebi, on ih nije odbijao ali mu nisu mnogo značila. Druga, čuvenija, Newtonova svađa jeste ona s Leibnizom oko pitanja prvenstva u otkriću infinitezimalnog računa.
Newton je žudio otkriti ono što se zove materia prima (prvobitna materija), kako bi na taj način imao "sve". Nije se zadovoljavao samo objašnjavanjem ustrojstva svijeta, jer je priznavao vrhovnog tvorca, na svoj protestantski način, kao strastan teolog i pisac mnogih teoloških rasprava u kojima je iskušavao svoju logiku na pitanjima bez ikakvog značaja za nauku pa i samo teologiju danas. Nije se zadovoljavao pasivnim promatranjem i bilježenjem onoga što jeste takvo kakvo jeste; od prvog dana stvaranja žudio je za samim stvaranjem, za mijenjanjem kako bi mogao reći: Otkrio sam sve. Hypotheses non fingo (Ne izmišljaj hipoteze) - bijaše njegova čuvena deviza koju nije napuštao do kraja života. Za sve je tražio logična objašnjenja, u eksperimentu. Newtonova tajanstvenost, šutnja i strpljiv rad mogli su imati i kobne posljedice po njegov život, kada se 1690. godine zapalio njegov radni kabinet, odnosno rukopisi na njegovom radnom stolu. U tom besmislenom požaru koji je čini se izazvala mačka oborivši svijeću, izgorili su neki Newtonovi rukopisi. U njima su bili zapisani njegovi radovi vezani uz hemiju i knjiga o prelamanju svjetlosti. U tim rukopisima nalazili su se i ogledi kojima se Newton bavio 20 godina, ogroman empirijski materijal kakav nije bilo moguće više prikupiti, pa je razumljiv njegov očaj nad prizorom uništenog truda. Tri godine bio je na opasnom putu ludila, s trenucima potpune neuračunljivosti ali se ipak izvukao iz takvog stanja. Navodno mu je u pronalaženju izlaza s tog puta pomogla i njegova ljupka nećakinja po nagovoru filozofa Locka, velikog Newtonovog prijatelja.
Newton je bio čovjek duha, zaboravaljo je na hranu i san kada je radio. Probudivši se dugo je sjedio u noćnoj košulji na ivici kreveta i razmišljao. Smatrao je kako nakon sna mozak najbolje radi, oslobođen zagađenja. Istog mišljenja bio je i Descartes. Newton je mnogo godina bio i zastupnik u britanskom parlamentu gdje je uporno šutio osim u nekoliko iznimnih slučajeva kada je digao svoj glas u korist autonomnosti nauke i Cambridgea. Njegova slava bila je tolika da se preko njegovih riječi nije moglo lahko preći. Također je bio dopisni član Francuske akademije, a francuski kralj čak mu je nudio mirovinu. Njegovo grandiozno djelo Matematički principi prirodne filozofije (Philosophiae nautralis principa mathematica) izmijenilo je pogled na svijet, a mnogi znanstvenici citirali su ga kao Bibliju. Počasti koje su mu iskazivane nije doživio nijedan Englez prije njega. U svojoj 54 godini postao je upravitelj kovnice novca. Nama to danas izgleda krajnje besmisleno, ali taj položaj u ono vrijeme bio je znak izuzetnog društvenog statusa. Newton je poživio 84 godine, uglavnom u dobrom zdravlju. Izgubio je samo jedan zub, od napornog gledanja u Mjesec oslabio mu je vid, a kosa mu je rano osjedila ali je ostala bujna do posljednjih dana. Preminuo je 31. marta 1727. godine u Londonu. Iza Newtona ostale su brojne, još poptuno neistražene, bilježnice sa hiljadama kemijskih recepata.
U domenima istraživanja, prvo se upustio u razmatranje zakona prirode i matematike, kada je formulisao mnoge naučne principe, koji će kasnije postati osnov njegovih uspjeha. Do univerzalnog zakona gravitacije, došao je kroz korespodenciju sa Robertom Hukom (Huk tvrdi da je Njutn prisvojio njegove rezultate istraživanja) 1680. Nakon nagovora Edmonda Haleja 1684, da iznadje kako se planete kreću po eliptičnim putanjama, prema Johanu Kepleru, Njutn je odgovorio da je to na osnovu zakona gravitacije. Zatim je ponovo izračunao svoje dokaze, koje je publikovao u "Philosophiae Naturalis Principia Matematica". Ovim zakonom gravitacije pretpostavlja se da se sva tjela privlače medjusobno silama srazmjernim njihovim masama a obrnuto kvadratima njihovih rastojanja. Time je Njutn uspio da objasni Keplerove eliptične putanje planeta oko Sunca. Na bazi Galilejevih nalaza, Njutn je, takodje, prikazao zakone kretanja, po kojima Zakon inercije kaže: “da telo u stanju mirovanja ili kretanja pravolinijski pri konstantnoj brzini teži da nastavi to stanje sve dok ga druga sila ne izvede iz toga stanja”. Po drugom zakonu kretanja, sila koja uzrokuje kretanje ravna je proizvodu mase i ubrzanja, a treći zakon kretanja glasi da je sila akcije ravna sili reakcije. Izradio je prizmu kojom je Sunčevu svijetlost razložio na crvenu, žutu, zelenu, plavu i ljubičastu i nazvao ih spektrom. Njutn je 1660. godine renovirao Galilejev teleskop, kojim je otklonjen problem aberacije. Njutn je u nauci prihvaćen kao jedan od najvećih umova svih vremena, mada ima dokaza da se za svoja ostvarenja nije baš namučio, dosta je uzeo od drugih (Huygens, Hooke, Galileo). Međutim, jednom stečeni imidž, makar i bez stvarne podloge, teško se menja. Slično će kasnije biti pomenuto i pri prikazima Tomasa Edisona, Đulijema Markonija i Alberta Ajnštajna.'
Post je objavljen 26.09.2009. u 17:51 sati.