Marketing
Čovik snuje, Bog se smije
Nisam zaboravila blog, još manje sam odustala od svoje priče, samo su me zadnji događaji u familiji poprilično omeli u mislima, ili, kako mi to već znamo, onako malo finije reći... izbacili iz kolosijeka...
Situacija kad odlazi draga osoba, uvijek ostavlja prazninu u našem životu, a naše misli (po)tjera tom tankom linijom života i smrti. Neke nam se smrti ukažu u posebnom "svjetlu", iz kojega izroni bujica pitanja bez pravih odgovora. Neke nam smrti nametnu duboka promišljanja o svemu i svačemu... Vjerujemo li u sudbinu?... Je li nam zapisana, tamo negdje Gore?... Postoje li prokletstva?... Što su Kennedyjevi, recimo, Bogu zgriješili, da im takvu sudbu dosudi?... Treba li svako zlo biti kažnjeno, kad-tad?... Plaćaju li djeca grijehe roditelja?... Grozno mi je s takvim mislima, i (ne)vjerovanjima, što okolnosti mi ih nekako same nametnu, mimo moje volje. Pa, zar ne bi trebalo biti logično, da svatko za svoje grijehe odgovara?... Pa, zar može biti pravedno, da djeca, unučad, praunučad... ispaštaju grijehe predaka?... a onda opet... ne uživaju li i u blagodatima njihovih grijeha?... ili ipak ne, jer, prokleto je sve oteto, pa, kako s vragom dođe, tako s vragom i ode... okreće li se i kolo pravde?...
Svi nekako znamo reći, da život nije pravedan, a ni sa smrću ne stojimo bolje... i smrt nam (do)nosi kojekako... bez pravila, redoslijeda, (ne)zasluga... ne znamo gdje će nas (sa)čekati, i kada će nad nama krug zatvoriti. Zar nam se često ne (u)čini, kako odnosi baš one dobre, a ostavlja loš(ij)e?
Neke smrti, kao da nam nametnu tu nekakvu nedokučivost... Božje providnosti?... Velikog plana?... Slučajnosti?... Nečega, što oči ne vide, al' srce ćuti...
I mogli bi tako u nedogled... nizati pitanja bez odgovora...
I mogli bi tako u nedogled... tražiti odgovore kojih nema...
Jedino tada, kad smrt pokuca na vrata, svi su složni... da život je samo jedan, da je tako kratak, da ga treba proživiti u miru i ljubavi, da nije vrijedno trošiti energiju na svađe, mržnju, pakost, pohlepu. Tada se obično vrte filmovi života unatrag, nalazi se milijun "gluposti" zbog kojih se ne isplati nervirati... jedino tada ništa nije vrijedno živciranja, a već sutra se zaboravlja sve, i nastavlja po starom.
Nažalost, dosta je tu licemjerja, jer mnogo izgovorenog su samo prazne riječi, a što nam govore djela?... Svuda oko nas posvađane familije... rodbina koja se ne druži... mnogi rođaci i rodice se ne poznaju već u prvom kolinu, a oni koji znaju rod u drugom ili trećem, prava su rijetkost... sprovodi (i vjenčanja) su ostala gotovo jedina mjesta gdje se rodbina susreće, ali sve više, nažalost, i upoznaje...
Svijet je sve prenapučeniji zlom, mržnjom, pohlepom 
, a onda dođe smrt, spušteni poklopac i dva metra zemlje 
... svima jednako... i bogatima, i siromašnima, i bahatima, i poniženima... i čini se, da je to jedina pravda na ovome svijetu.
Svjesni smo, i u našem društvu, nezajažljive i beskrupulozne jagme za ovozemaljskim bogatstvima, a sva blaga ovoga svijeta ostaju onima iza nas. Što je jedan ljudski život prema vječnosti?... K'o zrno pijeska... A ipak se svi trudimo nešto steći, za djecu, unuke... uvijek smo puni nekakvih planova za budućnost... i ne mislim ja, da je to pogrešno ili loše, dapače, zašto ne, ali radišno, pošteno, moralno... ne činiti drugome, što ne želimo da nama čine...
Sve više je onih, kojima je najvažnije doći do bogatstva pod bilo koju cijenu, ne vodeći računa o drugima. Nitko ne razmišlja da postoji Netko Viši, tko može pomrsiti račune i osujetiti sve planove... Život iza nas moguće neće ići onako kako smo mi to planirali i zamislili... Čovjek ne može znati, jer on samo snuje, a Bog određuje... Što kada se dogodi, da u roku dvije godine nakon smrti, odu i oni zbog kojih si "žrtvovao" cijelu familiju, i time osudio vlastita pokoljenja, da ne poznaju ni svoju najbližu rodbinu?...
Pohlepa za sticanjem, ali za koga, i pod koju cijenu?... Pita li se itko, kolika je ta cijena?... Nije li previsoka, u odnosu na prave životne vrijednosti?... Možemo li, uostalom, biti sigurni, da će nam djeca, unuci, praunici... biti zahvalni na našim (ne)djelima?...
Pitanja, pitanja, pitanja... opet samo pitanja...
Otišao je iznenada moj dragi rođak
, a tek je godina prošla da je, isto tako naglo i neočekivano, otišao i njegov mlađi brat. Zajedno smo se kao djeca odgajali, zajedno prošli puno toga lijepoga, i iskreno mi je žao, da su njihovi životi dosta rano završili 
, ali... najviše mi je žao, što do kraja nije ostalo jednako... najviše mi je žao, što je njihova majka, najmlađa sestra 
iz moje priče, koja je umrla u dubokoj starosti prije dvije godine, svojim ponašanjem prije 25 godina, grubo prekinula sve veze, i time rodbinske odnose dovela do toga, da se naša djeca danas gotovo i ne poznaju.
Djeca su odrasla, gotovo su ljudi, ali su nepovratno izgubili priliku zajedničkog odrastanja, druženja, uspomena... svega onoga, što smo mi imali. Možda sam sentimentalna i nostalgična budala, ali mislim da je to daleko važnije od svih materijalnih dobara. Želim vjerovati da se nepoštenje i nemoral dugoročno ne isplate, koliko god me život svakodnevno i na svakom koraku pokušava razuvjeriti u tome. Osim toga, nikad ne znamo, kako će se život i smrt s nama poigrati, i tko će ta dobra sutra uživati.
Iza mojih rođaka je ostalo troje djece, svo troje razasuto po svijetu. Nepoštenjem svoje bake su dobili polovicu imanja, koje im znači malo i ništa. Ne znaju ni što imaju, a ne znaju ni da rodbinu imaju. Uknjižba još traje... i trajat' će... opet smrt... čekanje ostavinske... zastoj u proceduri... vječno čekanje... zar ne bi bilo srcu lakše, da je odmah, u startu... diglo ruke od svega...
Tužna sam jako, što je moralo tako, i ne znam da li mi se čini samo, ili se ponavlja povijest... znam da je sudbina neizvjesna, ali, sve me straj, da će naša didovina, ipak, ostati zapuštena...
Post je objavljen 26.09.2009. u 14:57 sati.