Primijetio sam, a zacijelo ste i vi, da se u nekim tiskovinama počela pojavljivati rubričica, nešto kao Moj dan, ili Što ću danas raditi, ne mogu se ovaj tren sjetiti. Uglavnom, razni naši selebritiji opisuju što su u koju uru radili, gdje su i s kim bili, i tako… Ne znam zanima li to ikoga, ali valjda urednici znaju što narod traži (ili možda narod kusa serviranu medijsku poparu, kad već nema izbora, osim da ne čita/gleda/sluša…). I onda sam pomislio, hej pa i ja sam, možda ne baš selebriti, ali ono barem na blogerskoj Cool listi, ti bokca, nije ni to mala stvar… Idem i ja napisati kako sam proveo (neki) dan, možda osjetim kako je to biti selebriti.
Dakle, ovako. Tipičan radni dan.
5,05 do 5,15 – buđenje, micanje mačka s deke, polagano ustajanje (da mi se ne zavrti) i tuširanje uz pjevušenje: Good morning starshine, The earth says hello, You twinkle above us, We twinkle below…
5,15 do 5,40 – meditacija; podsjećanje da sam, unatoč prividnoj zbrci u meni i oko mene, zapravo već prosvjetljeno biće, Buddha, i da je zapravo, unatoč brojnim protudokazima, sve u redu, da je svaki dan dobar dan, i da je samsara u biti nirvana, ili, nekim drugim riječima, da sam zapravo spašen jer sam prihvatio Kristovo otkupiteljsko djelo (to, dajte se opustite, ne znači da izjednačavam/miksam/brkam dvije tradicije, nisam blesav, nego da katkad promišljam i zen kao praktičan odgovor na nezavidno ljudsko stanje…). Zazivanje nadnaravnih sila da mi pomognu u 4 PT. Čitam psalam 139.
5,40 do 6,00 – lagani doručak: u voćni jogurt dodajem nasjeckanu bananu i jabuku, prstohvat cveba, čokoladne žitne školjkice, žličicu meda, žličicu ulja od lana, mješavinu bučinih koštica i brazilskih oraščića. Jedem to. Žvačem svaki zalogaj trideset puta, uz Bachov Brandenburški koncert br. 4 u G-duru.
6,00 do 6,10 – vožnja gradskim prijevozom do stanice na kojoj čekam autobus koji će me prevesti do mjesta u kojem trenutno radim. Promatram fizionomije.
6,10 do 6,30 – uz čokoladno lisnato i kavu s miljekom sjedim u kafiću Manhattan; listam novine i promatram muškarce za šankom sa žestokim pićima pred sobom. To su oni koji nisu htjeli učiti.
6,30 do 7,05 – drndanje rasklimanim autobusom s izlizanim sjedalima; prisilno slušanje Narodno-og radi-ja-ha… Prvi izrazito neugodni doživljaj.
7,05 do 7,30 – dok idem do škole, nastavljam pjevušiti: Gliddy glub gloopy, Nibby nabby noopy, La la la lo lo, Sabba sibby sabba, Nooby abba nabba, Le le lo lo, Tooby ooby walla, Nooby abba naba, Early morning singing song… Raspoloženje mi je na visini dok susrećem prve učenike koji puše nedaleko školske zgrade. Pozdravljam ih s dva podignuta prsta, to im je cool.
7,30 do 13,00 – stojim šest puta u periodima od po četrdeset i pet minuta ispred cca stotinu i šezdeset tinejdžera raspoređenih u šest skupina, a između svakog perioda sjedim s cca dvadesetak kolega u vrlo malo kvadratnih metara. Nije mi lako i želim promijeniti posao. Mijenjam raspoloženja od euforije do dubokog nijemog očaja. Zatim tupost. Odlazim iza trećeg sata u toalet i podsjećam se na svoju Buddhinu prirodu, osvješćujem si da je „ja“ iluzija i da su misli i događaji i sve ovo oko mene puka iluzija. Nakon petog sata (4 PT) odlazim u toalet i zahvaljujem Svemogućem što nisam bacio katedru na onu dvojicu u zadnjoj klupi. Zahvaljujem na nadnaravnom miru koji me obuzeo nakon što me K.L. (17 i pol) gađao kredom dok sam pisao po ploči. Zahvaljujem. Dobro je zahvaljivati. Još jedan sat i gotovo.
13,00 do 14,00 – Singing a song, Humming a song, Singing a song, Loving a song, Laughing a song, Singing a song, Sing the song, Song song song sing, Sing sing sing sing song… Jasno vam je kako se osjećam. Povratak kući, drndanje rasklimanim autobusom s izlizanim sjedalima; prisilno slušanje Obiteljskog radija… Molim za prosvjetljenje ljudskog roda.
14,00 do 15,00 – svraćam na tržnicu, kupujem lososa, blitvu i pola Zlatnog polja. Paulaner, za opuštanje. Dva komada Schwarzwald torte. Usput u knjižnici vraćam Camusov Mit o Sizifu. Čitam ga na početku svake nove školske godine. Posuđujem Franklovu knjigu Zašto se niste ubili?. Također poticajno štivo na početku nove školske godine.
15,00 do 16,00 – provjeravam e-poštu, komentare na blogu, razgovaram s mačkom o tome kako je proveo prijepodne (ako je raspoložen za razgovor). Dobro sam. Telefonski razgovor s majkom. Loše sam.
16,00 do 17,00 – kuham ručak. Juha od sezonskog povrća s kuskusom i quinoa sjemenkama. (Na quechua jeziku quinoa znači “majka”; Indijanci su je smatrali gotovo savršenom hranom, a i meni je dobra.) Kuham blitvu s krumpirom, zatim maslinovo ulje. Losos kao prilog.
17,00 do 18,00 – radosno iščekivanje dolaska gospođe profesorice s posla. Mačak i ja skačemo na nju dok je još na vratima. Svi smo veseli što smo živi. Jedemo i pričamo o apsurdnim situacijama s kojima smo se danas susreli. Mačak ne može vjerovati i valja se od smijeha.
18,00 do 18,45 – pijem Paulaner i surfam. Zatim čitam uvod u Franklovu knjigu. Ima li i ovakav život smisla? Duboko razmišljam.
18,45 do 19,15 – vjerovali ili ne, ali opet meditiram. Ne znam kako bih izdržao dan da barem sat vremena dnevno ne radim ništa, a ako imam puno posla, onda i dulje (preporučio Martin Luther). Shikantaza. Samo sjedim. Najteža meditacija. Zahvaljujem na hrani, piću, zraku i na svemu općenito, čak i na ljudima s kojima sam imao posla, naročito onim neugodnim. Sigurno su tu da me nečemu nauče.
19,15 do 20,05 – gledam reklame, a zatim Dnevnik. Gledam, i prisjećam se kako sam se osjećao kad sam jednom nakon povratka s Filipina na TV-u vidio Zdravka Tomca. Bilo mi je posve svejedno o čemu je govorio. I sad mi je svejedno.
20,05 do 22,00 – intenzivan intelektualni/duhovni rad.
22,00 do 23,00 – manje intenzivan intelektualni rad i priprema za počinak. Autogeni trening: moja desna ruka je teška (6X)… zzzzzzzzzzzzzzzzzzz
23,00 do 5,05 – sanjam Velike Snove.
Post je objavljen 25.09.2009. u 21:19 sati.