Marketing
U Ulaanbaatara
Lipota je koliko 'a' Ulaanbaatar ima, 'u koga čega' konstrukcija naprosto se nameće. No vratimo se žanru klasične foto reportaže.
Kao što vidimo iz priloženoga Ulaanbaatar nalikuje razvaljenjom Mexico Cityju minus aleje Reforme izgrađene za starog cara Maksimilijana (bit će da se mongolske lipotice nisu udavale vanka za Mančure). Naokolo trče psi lutalice, ljudi su niski (a bogami i nalikuju meksikancima), slamovi se gomilaju na sjever, novogradnja na jug, a ugodne dnevne temperature (dakako, samo u ljetu) padaju na blago neugodne u noći. Prva i neizbježna stvar je infrastruktura. Očekivao sam učmali soc-realistički grad išaran stambenim kockama, a ono na što sam naišao bilo je najbolje od monumentalne soc arhitekture; široki bulevari i široki trgovi i fine zgradurine dvije koje nalikuju na tanker, dakako, središte nekadašnje komunističke, danas revolucionarne partije. Jedini problem je u tome što te široke bulevare nitko nije obnavljao vjerojatno od tranzicije tako da je mjesto koje mora da je bilo poprilično ugodno za život u 60ima i 70ima pretvoreno u kontinuirani prometni kaos. Minimalna signalizacija, ljudi izleću na cestu kada im se puhne, sve vrvi od japanskih automobila koji veoma praktično imaju volan na desnoj strani (makar se u Mongoliji vozi desnom to nikoga previše ne zabrinjava), ovisno o potrebi vozači će preuzeti tuđu traku tako da 2-2 cesta bez problema može preći u 3-1, pa nekada čak i u 4-0. Fini prometni kolaps. Moji pak zahtjevi za šetanjem dočekani su na nož. Kao, opljačkat će te i slično. Osobno mislim da se Uuree samo nije šetalo. Još je jednu milinu donijela tranzicija gradu osim infrastukturnog rasapa; stambeni boom predvođen japanskim i građevinskim tvrtkama. Tako ćete dobiti fini paradoks: scifrani kompleks na jugu koji ide za kakvih $1,5000 po kvadratu (relativno gledano sigurno skuplje od naših prilika), a cesta do njega je pravi offroad. U jednom od takvog posjetili smo i Uureeinog didu, bivše ministra infrastrukture koji i sam iznosi stvari nekako ovako: samo grad, a ništa ne popravljaju. Tako da u liniji od 50 metara možete vidjeti zgodno komunističko kazalište, ruševinu i korejsku staklenu neboderčinu. Vratit ćemo se didi još, ali sada samo valja napomenuti da ima sjajnu diplomu od Chenghis Khan sveučilišta, koju nažalost nisam uspio ufotkati, a nasred iste službeni amblem: svastika. Evo ove mjesto toga.
Ovo doli je ka, riva.
Što se spize tiče Ogijeva bi majka bila iznimno sretna. Istina, sumnjam da je mongolski izum, ali supa kao čitav obrok sjajan je koncept. Osim, jasno supe koja ključa na malom plameniku, u Azijskog bika naručite što želite u supu: rezance, mesinu ovu ili onu, gljive, začine i slične delicije i onda vam dofuraju sve to, ali sirovo. Vi samo to uvalite i supu koja ključa i voila – sve lipo privrije i za 5 eura se čovik načopa. No, valja imati na umu ima nešto što Mongoli mnogo više vole od supe, a to je mesina. Nisam imao priliku priklati jaka i piti mu krv dok me njegove goveđe okice blesavo promatraju na samrti, ali sam zato ija puno govedine koja me eventualno i dotukla. Dva, tri dana kenjo sam samo vodu i bio primoran jest isključivo rižu na mlijeku. Jedan od tih dana ošli smo i van grada, što smo bogami morali napraviti prije.
Ovdi se Uureein dida, Bold, opet vraća u igru. Dakako, moja komunikacija s njenom obitelji obično se svodila na smješkanja i kimanja glavom, tu i tamo Uuree bi nastupila kao interpret, ali usprkos tome, jasno je da su Mongoli mnogo fini ljudi. Kako i ne bi bili kad dida stalno zivka i pita Uuree da li je njen blondi dečko sretan sa smještajem (dida nam je ustupio i kuću) i da li ga izvodi na sva prava mjesta. Sjajnici su i žitelji slamova – tako nam je jedan popravio gumu kad je pukla, a kada mu je Uuree nutkala neke pare tip ju je glatko odbio. Uglavnom, vanka ceste nisu ništa bolje (čak će vam državna služba drsko naplatiti i cestarinu zato što „vozite kvalitetnim mongolskim cestama i valja platiti za tu uslugu“ piše na cestnoj kućici), ali je priroda milina. Posebno ako vam je stepa prirasla za srce. Ima tu svakakvih lipota – od stina u obliku kornjače pa do jedinog hotela s 5 zvjezdica (koji nažalost zjapi nekako prazan). Bit će da ljudi preferiraju gerove (a neka dva Izraelca koje je dida Bold odbacio natrag do grada čak i vlastite šatore), a kako i ne bi kada ih mogu strpati bilo gdje. Na zadnjem piše: „prodat ću.“ Ger je inače mongolski, a jurt kazaški. Ae!
Još jedno bitno obilježje svakog grada dakako da je parti. Kako me Uuree nije htila vodit u klub Chic-Go, koji se zapravo zove Chicago samo što je neonsko 'a' otpalo zbog toga što ga napučuju 'country people who don't take kindly to strangers' (čini se da njih istuku, a djevojke koje su s njima ošišaju – hm, il je to s onima koje hodaju s Kinezima?), otišli smo u Piranje, pardon, Metropolisa. To je bilo pravo akulturno iskustvo. Drugim riječima, ondje postaje jasno da postoje kulturne univerzalije, a to je: ekonomsko-političke elite su dno. Naprosto ne znaju partijat. Ha, na kraju krajeva, ka i u Piranje. Vrhunac dna dakako je VIP security čija je funkcija ne dopustiti ekipi nošenje cuge na glavni podij. Cigarete su dopuštene. Jedina je razlika od Piranje to što ste među rijetkim bijelcima pa vam fine droce upadaju i tare se o vas.
A ako ste dakle mislili da je Mongolija blago zaostala promislite još jednom. Par dokaza za suprotno: a) velika korejska zgradurina, b) gleda san ondi District 9 (doša prije no u Rvacku), c) ako pregazite psa fino odete u obližnji samostan, platite neku siću i onda sidnete do redovnika i ovaj fino prateći račun odvergla niz molitvi kontra loše karme, d) prodaja čitavog i jedinog gradskog parka korejancima koji je sada veliko gradilište na kojemu se ne gradi ništa godinama jer se ekipa ne može izgraditi. Iz ovoga je jasno da Mongoli dobrano prednjači u tranziciji. Mi smo tek počeli s rasprodajom naših javnih prostora i obalnih koncesija.
U konačnici riječ dvije o Aeroflotu ¬– velika nacija, velika aerokompanija! Sjebani Rusi odgađali su let u n navrata tako da sam odletija s minimalnih 40 sati kašnjenja i propustija let za Chicago. Bili su ipak poprilično fini pa su nas ponudili vrhunskim doručkom u hotelu-zatvoru u kojemu su nas smjestili (u tranzitu ne može čovjek samo tako vrludati, valja paziti na te sumnjive francuske i nemačke turiste) kada smo čekali vezu iz Moskve na Zapad. Dolje, vrhunski doručak.
Za kraj dakako valja navesti niz lipota koje nisu stale u ciničan prikaz. A zbilja su lipe. Skrolnite.
Mongolski post rock.
Cane
Post je objavljen 25.09.2009. u 14:35 sati.