Bilo kako bilo, sit i tažan, Bednjanski govor sam shvatio kao poziv u Bednjanski kraj! Prvo sam krenuo preko Jesenja i Bednje do Trakošćana, pa preko sjevernih obronaka Ravne Gore (gdje sam bio čest gost u mojim letačkim danima - na vrhu je uzletište za zmajeve i paraglajdere, a uz ceste se na svakoj malo većoj livadi vijore vjetrokazi) preko Višnjice i Goraneca naokolo do Lepoglave. Ceste su odlične, promet sasvim rijedak, zavoji i bregovi su se samo nizali po tom kraju malih sela i pitomih šuma, Tena je prela zadovoljno, ja sam pjevušio bez sluha... prava idila!
Kad sam stigao do Lepoglave, preostalo mi je samo vratiti se doma i ne baš tako kratkim putem preko Golubovca, Marije Bistrice i Laza - no tim sam putem već toliko puta vozio da i ja i Tena tu već poznajemo svaki zavoj da se gotovo mogu isključiti i pustiti je da me sama odpela doma. ( Makar, valja mi se uvijek prisjetiti da smo ona i ja neke od tih zavoja upoznali i iz mnogo veće blizine nego što se preporuča, tzv. nulte blizine, kad ona koči crash bar-om a ja rukavicama i protektorima odjela :-/
Post je objavljen 21.09.2009. u 17:29 sati.