Za razliku od Velikog Tabora, kojeg se ne može ne primjetiti, Mali Tabor treba tražiti. Čak i kad sam došao u mjesto Mali Tabor, morao sam malo švrljati okolo da bih pronašao po čemu je to mjesto dobilo ime.
I ponovo; za razliku od Velikog Tabora, koji je tako opsjednut radnicima da izgleda kao da ga sad zapravo grade, Mali Tabor izgleda kao da ga se svi srame i ignoraju ga, čekajući da se samo sruši... od čega i nije tako daleko.
Nastavljam dalje za Hum na Sutli i sada se dolinom Sutle vraćam natrag tamo gdje sam Sutlu i ostavio, do Miljane, samo što joj sad prilazim sa sjevera, a do nje sam prije došao s juga. Cijela ta dolina u dužini kojih 20 kilometara je mirno i sneno mjesto, kako sa Hrvatske tako i sa Slovenske strane - izuzev pomalo nakaradne građevine Atomskih toplica.
No, ponovo izlazim na cestu koja preko Desinića ide za Pregradu, gdje ovaj put odlazim prema jugoistoku, za Krapinu. U Krapini, tom gradu Krapinjonaca tražim neko mjesto za klopu (baš bih zaklao nešto zagorsko, domaće), no nakon dva kruga po mjestu razočarano stajem uz pizzeriju u centru (Fontana ili tako neko mokro ime) i pojedem sasvim konfekcijsku pizzu. Od 5 ljudi koje sam pitao za kakav domaći restoranček, jedan mi je odgovorio nešto na Bednjanskom (mogao je i na globogoblinskom, kaj se mene tiče...), jedna cura je pocrvenila i okrenula glavu (valjda je mislila da joj se nabacujem!), dvoje nije imalo pojma o restoranima u gradu, a posljednji tip je bio pijan ko čep, što nisam ni skužio dok sam zaustavljao uz njega...
Post je objavljen 21.09.2009. u 15:57 sati.