Marketing
...............mali šumski miš...............
.................
...težak dan...doista je ovo bio težak dan...pregršt loših vijesti...već je kasno...ne spava mi se, ne mogu se natjerati na spavanje...ne mogu...na televiziji je nekakav debilni film, a meni se ne da ustati da dohvatim daljinski i prešaltam program...a i šta bi gledao...nisam baš nešto od volje...ne znam što bi mi sad pasalo...totalno sam out...uopće nisam raspoložen...spušta se plafon...pritišću me zidovi...ne mogu disati...najradije bi izletio van i trčao koliko god me noge nose...nebitno gdje...bez cilja...bez osvrtanja...valjda su to sad oni dani u mjesecu... svira mi nešto od...mislim da je od balaševića...hm...ringišpil...to je baš dobar odabir glazbe, pogotovo za nabrijavanje ove bedovske atmosfere...no kada stanem, kad samo malo bolje razmislim, uza sve neugodno, danas mi se zapravo, ništa tako ružno nije desilo...no desilo se nekim, meni dragim ljudima...doduše, ništa baš tako katastrofalno, ali...ustvari, trebao bi biti sretan, jer kako je počelo, dobro je i završilo...ako je uopće završilo...baš sam down...trebao bi razmišljati o lijepim i sretnim trenucima...znam to i...da, slažem se s tom konstatacijom...u potpunosti...trebao bi...samo čas, idem po nešto...idem po žuju...
...ovo moje trenutno sevdah stanje me i natjeralo da nešto napišem, a zapravo ne znam što... trebao bi pisati o nekakvim veselim stvarima, a ja se osjećam ko...ko kurac u sladoledu, hm...always look on the bright side of life...rekli bi pajtonovci...pa da probamo onda...tri, četiri, sad...and now for something completely different...samo lijepi trenuci...samo pozitiva... samo lijepa sjećanja...samo...apodemus sylvaticus...
...u životu zaista ima onih lijepih i posebnih trenutaka, kojih se ponekad dobro prisjetiti jer ti trenuci u nama probude onu ugodnu toplinu koja se s rijetko čime može usporediti...hm...evo, ja se sjećam jednog takvog trenutka, posebnog trenutka, a to je bilo još onda, kada sam prvi puta ugledao malenog šumskog miša...bilo je to slatko malo stvorenjce, koje je tog ugodnog, proljetnog popodneva stajalo nasuprot mene...odmjeravao sam ga (onako ispod oka) s neskrivenom znatiželjom, dok mi je na licu titrao onaj kretenski, ali iskreni smiješak...mišić je bio nježan i umiljat, sav nekako mekan, nekako mirišljav...gledao me baš onako veselo s onim svojim veeeelikim, okruglim tamnim okicama, uopće ne trepćući...gledao me je i pomalo radoznalo, na trenutke čak i plaho...draga zvijer...skužili smo se brzo, ja sam stekao njegovo povjerenje, a on moje...čista kemija...nešto što se ne događa često...nešto što se ne događa svaki dan...nešto što se ne događa u svakoj šumi...
...no miš kao miš...sve ga interesira, svagdje voli zavući svoj maleni nosić, sve pronjuškati, svukuda ući, bilo gdje se ušuljati...ponekad je toliko brz da ga ne možeš uloviti, ni za glavu, ni za rep...naravno da sam se zapitao, da li bi ga uopće trebalo loviti...svašta mi se tada motalo po glavi...u jednom sam trenutku čak i pomislio, kako bi ga bilo dobro zadržati jer sam se uz njega, u tom njegovom društvu, osjećao baš-baš...pomalo čudno, čudno na nekakav drugačiji način, čudno ali ugodno, smireno, nadasve opušteno...hm...valjda ti mali šumski miševi tako djeluju na ovako izgorene tipove...tipove poput mene...valjda...ali onda svatih da to baš i nije životinjica koja bi mogla živjeti u kavezu, biti zatvorena, biti vezana...to je mala šumska zvijer koja traži i voli slobodu, jer jedino se tako dobro osjeća...to je mala zvijer koja nadasve voli život...možda više od bilo koga drugog...zvijer, kojoj je jedan život malo...čak bi se mogao zakleti da je u jednom trenutku maleni šumski mišić šapnuo...jedan život malo je...hm...ili mi se to učinilo...a možda je to ipak bio samo vjetar...je...definitivno je bio vjetar...
...naravno da sam ga pustio, pustio da ode...shvatio sam da on jedino tako može biti sretan, a sreću mu ipak nisam želio uskratiti...i dok je mišić polako odlazio, shvatio sam još jednu stvar...shvatio sam da je vjerojatnost, da se ponovno sretnemo minimalna, gotovo da je ni nema, da ne postoji...kako je vrijeme odmicalo, bio sam sve uvjereniji u to...i bio sam sve uvjereniji da sam učinio pravu stvar...no, što je tu je...ako je mali šumski miš sad sretan, sretan sam i ja...zbog njega, zbog njegove sreće...valjda jesam...no u svakom slučaju, bilo kako bilo, ja sam svoje obećanje ispunio...obećanje dato maloj šumskoj zvijeri...
...panta rei...zvuči tako jednostavno...prejednostavno...prejednostavno da bi bilo istinia...no vjerojatno i je istina, premda gledajući iz ove perspektive ne izgleda tako...ove moje, trenutne perspektive...nadam se...sve prolazi i sve teče...zvuči tako jednostavno...ironično je da je to prvi zabilježio gospodin jednostavni (simplicije) i narugao se svima onima koji imaju problema s prolaznošću...a možda i nije...možda on nikada u životu (u toj svojoj ciliciji) nije naletio na malog šumskog miša...možda...možda on ni ne zna, kakav je osjećaj kada ti grudi pritišće mlinski kamen, kamen od 1000 tona, kamen koji ti ne da da udahneš...možda...a možda je on u pravu...sve teče...kao i potreba koja te goni da vrišteći istričiš iz sobe koja te pritišće... potreba koja te tjera da trčiš koliko god te noge nose, jer to je jedini način da pobjegneš...da pobjegneš od sadašnjosti i otrčiš u...jebote led, koliko sam ja ovo pive popio...panta rei...
Post je objavljen 24.09.2009. u 03:35 sati.