Marketing
Tito i Pavelić - Braća po zločinu
OŠTRIĆEV POUČAK
Ni trideset godina od smrti jugoslavenskog ratnog zločinca, odnosno gotovo 50 od smrti njegovog brata po zločinu, ne prestaju "natezanja".
Iduće godine navršiti će se trideset godina od smrti " najvećeg sina naših naroda i narodnosti ", Josipa Broza Tita, a u stvarnosti, jednog od najvećih koljača koje moderno čovječanstvo poznaje, s druge strane za nekoliko mjeseci obilježavamo drugu, jubilarnu ( 50 ), obljetnicu, odlazak još jednog " velikana " ovih prostora, brata po zločinu spomenutog neumrlog vođe revolucije, Ante Pavelića.
Jesu li ideolozi zla pobijedili?
Nije problem u tome jesu li oni mrtvi ili su njihova dijela nadživjela samu njihovu smrt, to uopće nije dvojbeno, naime, mnoga stratišta diljem bivše Jugoslavije zorno svjedoče o " veličanstvenim postignućima " što ih učini spomenuti dvojac. Gotovo da ne prođe mjesec a da odnekuda iz ormara prošlosti ne iskoči poneki leš, poneka nevina žrtva, koja je postala zalog sveopćeg ludila tih mračnih vremena dvadesetog vijeka. U tim ludim vremenima, razumije se, najbolje su plivali oni koji su ta vremena i slijed povijesnih zbivanja kreirali, ostavivši svoj krvavi trag duboko iza sebe, ali itekako vidljiv, čak i danas, toliko godina nakon njihove smrti. Nije toliko problem u žrtvama, ma koliko to bogohulno, klevetnički zvučalo ( žrtva je žrtva i svako zlo mora nestati sa lica zemlje te predvodnici toga zla moraju odgovarati zbog počinjenih nedjela ), najveći problem upravo je u nama, u ostavštini spomenutog dvojca bez kormilara, koji nam je u nasljeđe ostavio nezamislivu mržnju, podjelu zbog koje i danas mlade generacije lutaju iz ekstremizma u ekstremizam iz jednog zla u drugo, neznajući se postaviti u sveopćem kaosu koji vlada oko nas.
Iskrivljena povijest i nekažnjavanje nedjela koje je počinio režim pod vodstvom jednog od rijetkih zločinaca 20 stoljeća, koji se izvukao, bez da ga je povijest osudila ( barem za sada ), posljednjih dvadeset godina kao sizifov kamen opterećuje ovo društvo, te samo pridonosi ludilu koje se hrani upravo ovakvim budalaštinama, kao što su pisma odavno mrtvom, višestrukom ubojici, ili poklonstva ideologiji koja je unsrećila hrvatski narod, izdavši ga u trenucima kada je taj isti narod trebao najveću pomoć, pogotovo od svog vodstva. Zaista, dva diktatora, dva brata po zločinu, uspjela su u svom naumu, iako su njihove ideologije formalno poražene, a njihove vojske doživjele fijasko kod Vukovara, odnosno na tragičnim putevima smrti, od Bleiburga do Makedonije, njihova mržnja je ostala, ona živi, danas, možda više nego ikad. Živi u mentalnom sklopu onih ljudi, nedoraslih da prepoznaju, da razumiju, da shvate, kako je svako zlo, uvijek zlo, bez obzira kada i u ime čega ga netko počinio, " u ime naroda ", a da taj isti narod uglavnom s time veze nije imao, počinjena su monstruozna zvjerstva, ukoliko danas to netko ne razumije, 64 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, onda su Tito i Pavelić već sada pobjednici, a Hrvatska gubitnik, bez obzira na sve pobjede u oslobodilačkom, obrambenom, Domovinskom ratu.
Tko može opravdati zločin?
Vrijeme je da ljudi shvate, da se suoče sa stvarnošću, da odbace emisare zla, pogotovo one koji vam u ime antifašizma ili hrvatstva, pokušavaju podvaliti jeftinu demagogiju, trikove, kako bi ostali živjeti svoje promašene živote u " pedest i nekoj ", radi se uglavnom o izgubljenoj generaciji koja se ne može pomiriti sa činjenicom kako je proživjela život u iluziji, sanjajući san, koji se, kao i svi snovi, raspline čim vam danje svijetlo dotakne obraze. Mora li današnja Hrvatska potonuti zajedno sa zombijima, s avetim prošlosti? Treba li nova generacija prihvatiti monstruoznu ideologiju koja proklamira isti takav stav, " oko za oko, zub za zub " ? Što je sa drugim obrazom, što je s praštanjem? Gdje se u konačnici izgubila ljubav? Kako bi jedan glazbenik rekao, gdje je nestao čovjek? Zašto bi mi danas, toliko godina nakon rata, vodili ratove koji su donijeli samo nesreću hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, zašto bi slijedili crveno-crne ideologe, zašto bi slavili braću po zločinu, ako smo normalni, ako nam je interes Hrvatske, vlastite obitelji, te naposljetku i vlastiti interes, najvažniji ?
Tko može i smije, bez grižnje savijesti, pokušati opravdati Jasenovac, Bleiburg, Staru Gradišku, Hudu Jamu, Jadovno, Macelj, Goli otok, ubojstva političkih neistomišljenika, tko to može opravdati, tko može i ima pravo opravdati zločin? Antifašizam nema baš nikakvih dodirnih točaka s komunizmom, kao što Hrvatstvo nema i ne smije imati veze s režimom u kojem je bilo moguće otvarati sabirne logore, logore smrti, to jednostavno normalan čovjek ne može i neće nikada prihvatiti. Nažalost, u ovom trenutku izbora nema, osim ukoliko se ne kazne oni, koje kazna još uvijek nije sustigla, budući kako je plašt pod kojim su našli utočište dosta veliki, ali ipak u konačnici će se slomiti. Moramo čekati biološku selekciju, priroda kao i uvijek, najbolje skrbi za čovjeka, kada biologija obračuna sa totalitarnim nasljeđem, i kada odu ljudi koji su zatrovali čitav jedan naraštaj, čitavu generaciju Hrvata, tek tada možda i to samo možda, pod uvjetom da kontaminacija nije kronična, moći ćemo reći, gospodo/dragi drugovi, dosta je bilo, vaše vrijeme je prošlo. Stigao je trenutak da pred sudom povijesti odgovarate za sve ono što ste " u ime naroda " a u ustvari radi vlastitog probitka, tom narodu učinili, kada već niste odgovarali pred ovozemaljskim sudovima, a ako narod bude sudio, onda će se vidjeti tko će sjediti na optuženičkoj klupi.
Post je objavljen 23.09.2009. u 22:35 sati.