Konačno sam dala oduška svojoj kreativnosti, prisilila ukućane na kapitulaciju i nakon x dana obilaženja Bauhausa, Baumaxa i ostalih Bau-dućana, pribavila hrpetinu boja, kistova, alata i ostalih đinđa potrebnih za kreativno ispucavanje.
Nakon bezbroj škuri prozora i vrata, stolića za kavu, vrata od kupionika koja izgledaju tako dobro da si mislim staviti stolicu u hodnik da ih mogu gledati po cijeli dan, konačno smo, nakon cijelog vikedna klečanja, ležanja po podu, bušenja rupa, piljenja i farbanja, preuredili boravak.
Friška, narančasto-roza boja zidova, novi laminat sa lajsnama - sve izgleda tako dobro da se bojim opće ući unutra da ne poremetim ravnotežu.
I onda se desi jedan dan poput ovog.
Kist u ruke, štok od vrata, bijela boja - sagnem se prefarbati dio blizu poda i umalo umrem od boli koja se proteže od gluteusa pa sve do ispod koljena.
Tako mi i treba, pomislih, kad klečim jednom godišnje (ako i toliko :D).
Dovršim vrata, preselim se na prozore - isti postupak samo boja mahagonija i umjesto klečanja - penjanje.
Kirurškom preciznošću mackam po štoku ne bi li izbjegla bilo kakvu mogućnost špricanja zidova i onda zazvoni telefon, a cijela kanta boje od straha pobjegne meni na noge i po zidu (doduše, s vanjske strane prozora. Hvala ti sudbino bar na tome.)
Pozovem potomka da mi dođe asistirati, a on se (naravno) cijelom jednom stranom zalijepi za bijeli štok, nakon čega aterira na novi, uglancani laminat.
Bacam kantu i kistove, skidam rukavice, grabim razrijeđivač i vatu, guram fotelju da dođem do fleke i u guranju izgrebem novi laminat. Dižem fotelju i vidim da je daska pukla s jedne strane (točno znam koje ju je pretilo djete ubilo svojim skakutanjem, onog dana kad mi je poginula i kornjača od ruke tog istog djeteta, roooool).
Pošaljem sve u rodni kraj, pokupim dijete i muža i odvedem ih - u Gramat :D
Tamo izreferiramo mjere našeg novog regala, dobijemo ponudu koja nas i više nego zadovolji i sva sretna izustim "naručujem - režite!", te shvatim da je lova ostala doma na stolu (valjda ju nije neki zalutali galeb koji je od svih prozora u Dubravi odabrao baš moga, zamijenio za srdelu :D)
Po povratku kući, prilikom vađenja friško oprane, bijele robe, shvatim da je u mašinu zalutala majica s crvenim vukom.
Jednim jedinim, jebenim crvenim vukom koji je posrao 10 bijelih (novih!)ručnika koji sad čak nisu ni rozi, nego retardirano proljevasto kremasti.
Rezigrnirano odem montirati lampu na Matijevom novom radnom stolu koji je na svoje mjesto sjeo u milimetar i skužim da je šteker ostao zarobljen iza jedinog zatvora na stolu.
Prilikom spremanja škarica za likovni skužim da sam umjesto normalnih škara kupila one za jednomjesečnog Michelangella, koje umjesto noževa nemaju ništa. Nula. Gola plastika, kud god ih okreneš.
Pomislim, dosta je za danas. Još ću pomesti pa odoh krepat.
Prvo slučajno zametem hrpicu bijele boje i razmažem ju po cijelom hodniku, a onda mi otpadne metla sa štapa i skoro slomi nožni prst (a lijepo sam si jutros rekla: "Majo, zebe za noge, obuci papuče, šlape za plažu spremi u nostalgičnu kutiju").
Ako mislite da je to sve, s užitkom ću vas obavijestiti da sam uz to jutros i procurila, (zavrčem se od bolova cijeli dan, baš me zanima kako će izgledati valovito obojani prozori kad se osuše:D), suprugov najdraži produžni je pobjegao od kuće, zajedno sa mojim skalpelima, stickom (8 gb!), šalicom i Kappa pedericom (bome se taj produžni dobro opskrbio...:D), a da sam ostala bez boje za ostatak prozora shvatih tek maločas.
I onda ti budi pametan.
Pogledala bih neki film al se bojim da mi i kompjuter, zajedno sa svom pripadajućom opremom, zidovima, laminatom i lajsnama ne pobjegne od kuće.
O spavanju da ne govorim, ne dolazi u obzir.
Imamo krevet na kat - scenarij zamislite sami. Ne mora nam opće pasti na glavu, dovoljno je da se potomak popiša :D
Post je objavljen 22.09.2009. u 23:03 sati.